Spontano okupljena književna grupa uvela poeziju u svakodnevni život Mostara

Svaki dan u toku „Međunarodne sedmice obrazovanja“, uključujući i subotu i nedjelju, dakle od 16. do 22. 11. 2015. godine, književna grupa je, s simboličnim početkom u pet do dvanaest sati, čitala poeziju na brojnim jezicima svijeta na jednoj od sedam odabranih javnih lokacija u gradu.

Inicijativu doc. dr. Selme Raljević na bazi ideje tzv. "Flash Mob-a", dakle, spontanog javnog performansa koji, u ovom slučaju, uvodi poeziju u svakodnevni život grada Mostara, podržali su određeni pjesnici i pjesnikinje, esejisti, akademski radnici, studenti i učenici, te građani i građanke različitih profila koji vole poeziju i žele svima da je približe.

Neki od njih su: Anita Pajević, Mirko Božić, Senka Marić-Šarić, Ivan Šunjić, Irma Marić, Aida Džiho-Šator, Fatima Trbonja, Inga Kotlo, Blagica Bevanda, Jasmina Pošković, Sanella Cero-Boškailo, Nina Zolj, Sanjin Fajić, Aris Čišić, te Valentina Mindoljević i Ljubica Bajo.

Također, ideju su podržali i književnici iz drugih gradova Bosne i Hercegovine, poput Faruka Šehića, Feride Duraković i Mirzane Pašić-Kodrić. Učesnici ove volonterske aktivnosti pozivali su i građane u slučajnom prolazu da im se pridruže, što je, na primjer, uradio i prevodilac iz Srbije Milan Kostadinović koji se zatekao u Mostaru. Pojedinci okupljeni putem društvenih mreža i drugih načina savremenog komuniciranja približili su poeziju građanima Mostara pjesničkim recitalom na sljedećim lokacijama: ispred "Mepas Mall-a", na trgu Musala, ispred "Projektanta", u Fejićevoj ulici, na Rondou, na Starom mostu i, posljednji dan, ispred zgrade Gimnazije.

U Mostaru i Bosni i Hercegovini ovakva inicijativa, a onda ni realizacija ovakvog pjesničkog recitala na javnim mjestima jednoga grada nikada prije nije se desila, pa ostaje nada da će na ovom primjeru Mostar i drugi gradovi Bosne i Hercegovine, ali i svijeta, slijediti Mostar. Jedan od bitnih ciljeva ovog volonterskog projekta jeste i isticanje značaja poezije, zapravo književnosti u cjelini, ali i humanizma, odnosno čovječnosti čovjeka, čiji glas, pa i krik predstavlja umjetnost općenito, a što je nužno istinski čuti u vremenu sadašnjice kada čovjek poprilično zaboravlja biti čovjek.