Vaš roman Satovi u majčinoj sobi je jako dobro primljen među književnom kritikom. Sada je dobio priliku da se uđe u trku za još jednu prestižnu književnu nagradu. Koja su Vaša očekivanja?
Nemam očekivanja od nagrada ili očekivanja nagrada. Imam očekivanja od sebe, svaka ta nominacija je i neka vrsta i pritiska i ohrabrenja za novi rad. Osjećaj je pozitivan u smislu da čovjek sada dobija neku vrstu priznanja da je svoj rad iznio na jedan pristojan nivo, da nešto zna. Kao da ste iz šegrta porasli u majstora pa sada znate i sami popraviti auto, ali je to istovremeno i obavezujuće, automatski ste dobili i veću odgovornost.
Znamo da prestižne nagrade mogu da učine da pisac bude čitaniji. Da li je došlo do veće potražnje za Vašim romanom nakon uvrštavanja za gore navedene nagrade?
Kako radim u biblioteci mogla bih reći da čitaoci zaista odreaguju na neke nagrade i to najviše na neke značajne i opštepoznate poput NIN-ove ili, u svjetskim okvirima, Nobelove nagrade, i da te nagrade donose i veću čitanost. Uži izbori takođe dovode do češćeg pojavljivanja autora i knjige u medijima, pa takođe donose i nešto čitalačkog interesovanja, no za neke precizne podatke trebalo bi pitati samog izdavača i biblioteke, oni imaju jasan uvid u prodaju, odnosno čitanost.
Kao što ste rekli, radite u banjalučkoj biblioteci, upoznati ste sa brojem i aktivnošću čitalaca. Koliko danas ljudi čitaju?
Nezahvalno je davati opšte ocjene. Mislim da uvijek postoji određeni procent, da ih tako nazovemo, ozbiljnih i posvećenih čitalaca, nešto veći procent rekrativaca, odnosno ljudi koji čitaju uslovno rečeno laganu literaturu da bi se opustili, i naravno ljudi koji ne vole da čitaju. I to je tako. Ne možete nikog na silu privoliti čitanju. I ne treba. Ali treba podizati svijest o značaju i blagodetima čitanja kojih ima puno. Ono osnovno i najvažnije je da nas knjige uče životu i mogu ga učiniti kompletnijim i da je sve ono što čovjek jeste ili može biti zapisano u njima. Ako nekog to ne zanima i ne želi da se razvija, i to je u redu, to je stvar ličnog izbora koji moramo poštovati.
Vezani ste za književnost gotovo 24 sata. Radite na organizovanjima književnih večeri, a na mnogima i učestvujete? Kako danas stoji spisateljsvo u BiH? Imamo li dobrih autora?
Imamo dobrih autora, ali i književnost je, kao i sve ostalo, postala jedna prilično stihijska oblast gdje se ne postaje književnikom svojim trudom, radom i djelima, nego se ljudi kao nekad u hajduke odmeću u književnike sami od sebe, svojevoljno i samoproglašeno. Neko se odmetne preko politike u književnike, neko preko svoje uzbudljive životne priče za koju misli da je dovoljna da ga načini piscem, neko preko svoje maštarije o iščašenom umjetničkom životu i benifitima istog.
Kako se sva ta nekadašnja struktura književnog života raspala, a neka nova nije uspostavljena, veličina ega ili ćara koji se može tu i tamo izmusti iz kakvog udruženja ili države prečesto je praćka koja lansira pisca. Mi smo zatrpani sve samim piscima i iza svakog ćoška može vas zaskočiti neki. Zato treba da budete oprezni dok hodate gradom, jer pohajdučeni pisci nisu nimalo bezazleni. Mislim da će vrijeme i kritički izmješteni pogled na ovdašnju književnost dati potpuniju, pravilniju i relevantniju sliku od ove kakvu su hajdučke skupine formirale iznutra. Ona se već sama od sebe urušava i pokazuje kao neodrživa jer nije zasnovana na književnim, nego nekim drugim vrijednostima.
Nalov vašeg romana Satovi u majčinoj sobi pomalo je sjetan i budi posebne emocije. Kako bi opisali to svoje djelo?
Najtačnije bi bilo reći da govori o životu kao i uostalom sve knjige na neki način. Ono što sam htjela, ili bolje reći pokušala, obuhvatiti knjigom u prvom planu je pomalo nedokučiv svijet majki i kćerki, ali i uopšte složenih, krhkih, a opet lijepih međuljudskih odnosa koje je teško domisliti i pred kojima uvijek ostajem zatečena. Ti lanci ljubavi, nedostajanja, čežnje, ali i ljutnje i nerazumjevanja, ta umreženost i isprepletenost drugih i nas samih i nemogućnost da se samosagleda mimo drugog.
Bitnost drugog. Pokušaj da se pronikne u unutarnji svijet onog nasuprot, koji je i ogledalo i korektiv i prijekor i obećana mogućnost bliskosti. Sve je to bilo pokretač kao i onaj metaforični sat koji kuca u majčinoj sobi mjereći majčino, ali i naše vrijeme. Na neki način to je i pokušaj lovljenja vanvremenskog u vremenu, to je i priča o povjerenju u umjetnost pričanja jer minuli životi nalaze svoju svrhu i ispunjenje u samoj priči.
Koliko ste dugo radili na ovoj knjizi?
To je pitanje često postavljeno autorima. Mnogi rado govore o godinama rada, neki se pohvale trudom i pedantnošću, neki brzinom i strastvenom inspiracijom, koja je kao vulkan izbacivala lavu priče iz njih. Možda bih se u neku međukategoriju mogla svrstati.
Nisam radila previše dugo, ali opet se nakupilo dvije godine. Bila sam inspirisana temom i emocijama koje su me vukle da pišem, ali sam i dosta sporo pisala s obzirom na to da je to relativno kratak roman. Sada kada se osvrnem na to, nekako mi se pitanje vremena čini najmanje bitnim. Ono je bitno kada imate rok. On pritiska, ali može biti i podsticajan da se provrijednite. Nekim knjigama je potrebno vrijeme, a neke sazriju brže. Izgleda da, kao i kod voća, nema sve isti period zrenja. Pisac mora poslušati ritam knjige koja nastaje u njemu.
Ministrica Bošnjak: Nakon Vjetrenice, očekujem upis sevdalinke na UNESCO-ovu listu
