Tanya Habjouqa danas u Sarajevu izlaže fotografije iz Gaze, ali i Jerusalema: Ovo je njena priča
Duhumanizacija palestinskog naroda traje preko 75 godina, dio javnosti sa nevjericom gleda najužasnije scene masakriranja civila, ubistava medicinskih radnika, novinara, nestajanja cijelih porodica, a Gaza i Rafah su postale najveća mjesta stradanja najmlađih. Zapadna obala je u opsadnom stanju. Njeni građani doživljavaju najgore scenarije oduzimanja sloboda i svake moguće vrste opresije koju možemo i ne možemo zamisliti.
Stradanje palestinkog naroda kao da je postalo navika u medijskom prostoru jer proces dehumanizacije traje predugo i na Palestinskom pitanju sve povelje o ljudskim pravima i slobodama kao da su postale beznačajne zbog politika u kojima su neki životi manje važni u odnosu na druge. Kao da su Palestinci manje ljudska bića, kao da dijete nije dijete ako je rođeno u Gazi ili Rafi. Iz osjećaja pripadnosti nastao je ciklus fotografija "Occupied Pleasure" nagrađivane fotografkinje Tanye Habjouqa koja će na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu otvoriti svoju izložbu.
Tanya Habjouqa, nagrađivana dokumentarna fotografkinja, umjetnica i edukatorica sa obrazovanjem iz oblasti antropologije, magistrirala je globalne medije i svoje profesionalno djelovanje usmjerila je na Bliski Istok. Osnivačica prvog isključivo ženskog kolektiva na Bliskom Istoku "Rawiya" čiji se radovi nalaze u kolekcijama Carnegie Musuem of Art, MFA Boston i Institut Monde du Art jedna je od vodećih glasova u unaprijeđenju dokumentarnih praksi u oblasti fotografije.
Ciklus fotografija nastao u Palestini koje će prikazati u Sarajevu osvojio je nagradu "World Press Photo". Tanya je zbog otvaranja izložbe doputovala u Sarajevo iz okupiranog Istočnog Jerusalema na poziv organizatora festivala. Njen dolazak u Sarajevo smo iskoristili za razgovor o nagrađenom ciklusu fotografija koje će posjetitelji Sarajevo Photography Festivala imati priliku vidjeti u četvrtak, 30. maja u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u 19 sati.
Gaza, Jerusalem i Zapadna obala su mjesta gdje su nastale neke od vaših najznačajnijih fotografija gdje ste još od 2012. godine prisutni. Svako mjesto na svijetu i ljudi imaju svoje kulturološke specifičnosti, šta vas je posebno dojmilo kroz rad u tim predjelima?
Prva stvar koju smatram interesantnom kada govorimo o okupiranoj Palestini, govorimo o tri različita predjela koja zbog okupacije nemaju dodira jedna sa drugom.
Situacija između Palestine i Izraela se pokušava nametnuti kao religijska stvar, ali ne radi se o tome. U pitanju je čisti kolonijalizam. Palestinski narod je satkan od različitih religija i među Palestincima nema podjela po religijskoj osnovi, oni su samo Palestinci bilo da se radi o katolicima, pravoslavcima, muslimanima ili jevrejima. Mediji nastoje da prikažu sve kao religijsku stvar, jer je islamofobija opšteprihvaćen pojam koji se lako koristi kao opravdanje za zaslijepljivanje masa jer se teritorije žele prikazati kao homogene. Zapadu je lakše predstaviti Palestince kao muslimane, ali palestinsko društvo je raznoliko i nepodijeljeno po religijskoj osnovi.
Građani Jerusalema možda mogu doći i posjetiti Zapadnu obalu, ali građani Zapadne obale ne mogu doći i posjetiti Jerusalem. Zidovi razdavajuju Palestinske porodice, godinama se ne mogu posjećivati. Iako u Jerusalemu Palestinci i Izraelćani žive jedni do drugih, to je mjesto gdje su Palestinci konstantno ugnjetavani i žive pod pritiskom. Al Aqsa i Kupola u stijeni su tu i to Palestince čini sretnima samo u danima kada nisu maltretirani od strane policije i vojske. Kada je mirno, osjetite dušu Jerusalema, ta duša je palestinska ali ti dani su rijetki jer zbog okrutnosti koju vojska sprovodi poprima napetost koja je intenzivna. Okupirana Zapadna obala s druge strane mjesto je gdje se dešavaju svakodnevna ugnjetavanja i oduzimanja imovine, zatvaranja, ubistva i privođnja, tako da imate osjećaj stalnog opreza jer dovoljno je da se vojniku ne dopadne kako držite recimo volan dok vozite da postanete predmet iživljavanja.
Stanovnici Zapadne obale se u svakom trenutku kreću sa oprezom u javnom prostoru i jedino u intimnim okupljanjima u malim svjetovima, koje Palestinci grade sa svojim prijateljima i porodicom, vidite njihovu prekrasnu dušu koja je puna umjetnosti i kreativnosti.
Od 7.oktobra pravila su takva da su vojnici angažovani da ubijaju. Možete biti ubijeni u svakom trenutku na ulici Zapadne obale, bez posebnog povoda. To se dešavalo i prije, ali sada je izraženije, nije važno jeste li muškarac, žena ili dijete.
Porastao je broj farmera doseljenika koji posljednjih godina oduzimaju velike komade zemlje koja je u vlasništvu Palestinaca. Oni uz pomoć vojske dodatno traumatiziraju građane prijetnjama i zlostavljanjem. Ako ste u centru Ramalaha, možete se praviti da živite normalan život ako ne gledate malo dalje, jer samo malo dalje su vojnici i ljudi iz sela koji svakodnevno bivaju sakaćeni, ugnjetavani i zatvarani. Gaza je totalno druga realnost, potpuno izolirana od ostatka teritorije, njihova izoliranost traje puno duže od početka genocida.
Vaš ciklus "Okupirana zadovoljstva" prati uslovno rečeno intimne trenutke sreće Palestinaca na okupiranim teritorijama gdje se već godinama dešavaju najgori scenariji oduzimanja sloboda i osnovnih ljudskih prava. Šta ste vi lično željeli prikazati ciklusom, koja emocija je bila vaša vodilja kroz rad?
Moja prva ideja vodilja za nastanak ciklusa bilo je pitanje "Čime Palestinci okupiraju misli kada im je onemogućeno slobodno kretanje?" Fokusirala sam se na tinejdžere, na mlade i živote ljudi i njihove preokupacije unutar okupiranih teritorija, njihovo vrijeme i ograničenja recimo boravka u moru koje ne smije biti duže od pet minuta jer vojska nakon pet minuta ima pravo pucati na vas. Inispirisalo me i to korištenje "pet minuta uslovne slobode". Gaza je još prije sadašnjeg genocida, svako dvije godine bila bombardovana i potpuno okupirana još od 2007. godine. Poprimila je izgled rane koja nikada dovoljno ne zarasta. Opet, stanovnici Gaze su željni znanja i života, bila je puna mladih koji ako čuju da govorite engleski, okruže vas sa željom da vježbaju svoje znanje iz jezika koji su prethodno učili u školi. Nevjerovatna energija i želja za učenjem i životom. Na koji god dio Palestine pomislim, sjetim se njihovog specifičnog smisla za humor. Mislim da niko na svijetu nema bolji smisao sa humor od Palestinaca. Zamislite tri teritorije (Zapadna Obala, Jerusalem i Gaza) koje zbog okupacije i aparthejda nemaju nikakvog dodira jedna sa drugom, koje grade svoje potpuno odvojene kulture, grade nešto poput paralelnih svjetova koji su razdvojeni zidovima unutar kojih su fizički okupirani a istovremeno se vole, zaljubljuju, zabavljaju, usrećuju, uče, imaju hobije, preživljavaju.
Trenuci zadovoljstva kroz objektiv kao da dodatno akcentiraju tragediju palestinskog naroda, da li je taj kontrast bio vaš cilj?
Kao antropologinja, kao novinarka godinama sam prisutna na tlu Palestine. Moja djeca su Palestinci. Lično sam isprovocirana činjenicom da su mediji učesnici u dugogodišnjoj dehumanizaciji jednog naroda.
Mučilo me što nije bilo ni inicijative da se prikaže ona humana strana tog divnog naroda. Palestinci su postavljeni u dva opšteprihvaćena narativa ili su žrtve ili ekstremisti, nikada ljudi koji žele i zaslužuju normalnost običnog ljudskog života. Kada sam se fokusirala na humanost i živote Palestinaca unutar zidina, počela sam stvari posmatrati na jedan meni potpuni novi način. Recimo, na kontrolnom punktu, prolazak starice koju vojnik upozorava i vrijeđa koja strpljivo šuti. Taj trenutak biva razbijen pojavom golorukog dječaka koji se pojavljuje ispred vojnika, koji za razliku od ostalih ne posmatra to nepristojno ponašanje vojnika šutnjom već postaje učesnik situacije. Kao mali anđeo stavlja ruke na bokove i plazi mu jezik kao znak neodobravanja vrijeđanja i pri tome uspijeva izmamiti osmijeh starice jer se zauzeo za nju...Te situacije vam okupiraju srce ljudskošću i ljepotom. Počnete uviđati toliko detalja koji su borba za sreću, za osnovna ljudska prava koji dođu iznenada kao olakšanje kroz nečiji gest ili reakciju. Kada sam krenula sa ciklusom "Occupied Pleasures", pitala sam se kako okupirati misli da prođeš sva ta svakodnevna ponižavanja na punktovima? Tada sam shvatila da su Palestinci izgradili obrambene mehanizme sa kojima ne dozvoljavaju da ih ponižavanja kolonijalista definišu. Ti momenti su upravo kontrast, kontrast koji dodatno akcentira tragediju, ali i snagu humanosti koja se javlja u Palestinskom narodu što mi je bila velika motivacija da radim na tom ciklusu. Upravo ta ljepota humanosti se nije mogla vidjeti u medijskom prostoru. Ako konstantno prikazujemo Palestince u bolu, ne možemo puno saznati jer će se pomisliti da su njihovi životi samo bol. Neće se prikazati ta druga divna strana, porodice, ljubavi koju imaju i ta neumorna želja za životom.
Na projektu "Occupied pleasures" radite već od 2009. godine, 2014. godine ste nagrađeni World Press Photo nagradom. Možete li napraviti neku paralelu između Palestine prije 10 godina i Palestine sada, kada se dešava kulminacija ovog nesnosnog nasilja, etničkog čišćenja i genocida?
Na ovo ne mogu nikako drugačije odgovoriti osim sa osjećanjem ogromnog bijesa jer medijski pristup u Gazi je potpuno zabranjen i ne dozvoljava se izvještavanje sa lica mjesta što dodatno ukazuje na količinu nepravde koju narod pojasa Gaze preživljava. Nema izvještavanja sa terena i samim tim guši se i sloboda novinarstva.
Novinari, vaše kolege iz Gaze su ratne mete, tako da većina svjetskih medija pokriva samo jednu stranu priče koja im se servira.
Većina medijskog prostora je posvećena 7.oktobru kao da je taj strašni događaj početak svega, a nasilje koje doseljenici i vojska sprovode na Zapadnoj obali je zastrašujuće i potpuno izvan kontrole. Znala sam da će 7.oktobar dobiti osvetnički odgovor, ali nikada nisam mogla pretpostaviti da će poprimiti ovu vrstu nesnosnog nasilja, tragedije i genocida.
Dječak kojeg sam pomenula u prethodnom odgovoru, sada zbog isplaženog jezika može biti ubijen, a da niko za to ne odgovara. Ne znam možete li shvatiti koliko je sve što radi vojska Izraela izvan svakog moralnog kodeksa? Mogu reći da sada gledamo kulminaciju nasilja koje se nešto sporije sprovodilo i prije ali je konstantno bilo prisutno.
Zahvaljujući društvenim mrežama i glasovima običnih ljudi gledamo ubrzanu svakodnevnu realnost naroda Palestine. Pitate se kako je moguće? Moguće je jer nikada niko nije odgovarao za sve ono što se godinama činilo narodima Palestine i sada se misli da je sve dozvoljeno. Sada gledamo rezultate jedne dugogodišnje potpune dehimanizacije što nas je dovelo do ovoga što se dešava danas. Gledamo kako se najtežim naoružanjem bombarduje Rafah i gdje gore tijela dječice u šatorskim naseljima - shvatate li da se najtežim naoružanjem gađaju šatori? Zapadni mediji nam predstavljaju lažnu objektivnost kao istinu. To nije istina jer ne rade svoj posao. Dovoljno je da samo izvijeste tačno šta se desilo, ali to ne čine. Zato mi, obični glasovi, obični ljudi - dužni smo da govorimo, prenosimo i dijelimo sve što saznamo jer ne smijemo dozvoliti da monstruozno ubijanje jednog naroda postane normalno ili na bilo koji način opravdano.
