Teatarska kritika u BiH doživljava renesansu, a mladi su predvodnici procesa obnove
Elvis Ljajić, magistar komparativne književnosti i bibliotekarstva, i Emina Kovačević, studentica Odsjeka za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, predstavnici su nove generacije pozorišnih i filmskih kritičara.
Oni smatraju da je kvalitet onoga što možemo pogledati na našim scenama neupitan uobziri li se činjenica da domaći teatri ipak nisu finansijski podržani onako kako bi trebali. Slažu se da je velika sreća naših pozorišta i to što imaju dobre, neki čak i sjajne glumačke ansamble, koji su u stanju da iz onoga što igraju izvuku maksimum.
Naročito im je drago što konkretno u ovoj sezoni u sarajevskim teatrima publika može očekivati praizvedbe dva teksta mladih bh. dramskih pisaca, "Probudi me kad završi" Mirze Skenderagića u Kamernom teatru 55, i "Kuća" Benjamina Hasića u SARTR-u. Prošli mjesec je također premijerno izvedena drama "Porodični portret" Džejne Avdić, u kulturnom centru Nahorevo, u režiji Sabrine Begović-Ćorić. Govore kako se nadaju da ove premijere najavljuju neko bolje, plodonosnije doba za bh. dramsko pismo.
Osim organiziranog kriminala, sve drugo funkcionira "na mišiće"
Kada je konkretno domen teatarske kritike u pitanju, Ljajić i Kovačević se slažu da ozbiljna teatarska kritika podrazumijeva kritičku i stručnu analizu predstava, a ne anegdotalne crtice, klišeje i pobrojavanja glumaca i reditelja. Ta "bezličnost" podrazumijeva manjak povratne informacije umjetnicima o njihovom radu, što smatraju izuzetno opasnim, utoliko što takav pristup podrazumijeva neko stanje uljuljkanosti koja onemogućava napredak.
"Velika je odgovornost na urednicima listova ili portala koji objavljuju umjetničke kritike. Urednička je odluka šta će objaviti kao teatarsku kritiku, ali i koga će angažirati da je napiše. Kada se govori o kritici, često se zanemaruje činjenica da je nešto više do pet godina postojao portal 'Kritika' namijenjen isključivo umjetničkoj kritici, na kojem ni u jednoj od preko stotinu objavljenih teatarskih kritika niste mogli pronaći nijednu frazu koja se stalno ponavlja, niti bilo koju njenu varijaciju, a situacija nije značajno drugačija sada u odnosu na situaciju od prije, recimo, tri godine", kazao je Ljajić za Klix.ba.
Kada smo ga upitali postoji li uopće u BiH organizirana umjetnička kritika, on nam je odgovorio da kod nas jedino što zapravo besprijekorno funkcionira jeste organizirani kriminal. Kaže nam da gotovo sve ostalo funkcionira na mišiće pojedinaca, koji, iz ovog ili onog razloga, pokušavaju da održe i unaprijede kvalitet u oblastima u kojima djeluju.
"Kritika bi trebala da bude i korektivni faktor, ali da bi neko kritičaru mogao vjerovati na riječ, on mora da zasluži povjerenje čitaoca. To povjerenje se stječe teško, to je dugotrajan proces, a izgubi se veoma lako. S druge strane, imam povjerenja i u pozorišnu publiku – ne možete je prevariti i podvaliti šund pod dobru predstavu. Možete je reklamom privući da dođe jednom, pogleda i nikada se na neko naredno igranje ne vrati. Imate predstava koje bez ikakve posebne promocije i mistificiranja igraju po deset, dvadeset i više godina", naglasio je on.
Umjetnička kritika je ozbiljna književna forma
"Kako bi izgledala organizirana umjetnička kritika? Ne znam", govori nam Emina Kovačević te dodaje kako je rođena i odrasla u vremenu nakon velikih imena kritike o kojima je imala priliku samo slušati na nastavi. Međutim, podvlači da pokušaji da se umjetnička kritika u BiH oživi i organizira – postoje.
"Profesori su se potrudili da moju klasu i mene usmjere u tom pravcu i pružili su nam mogućnost da učestvujemo na 37. i 38. pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu, što nam je otvorilo mnoge mogućnosti. Pisali smo za Festival dječije umjetnosti, za Lutkarsko bijenale u Bugojnu, za SFF i za MESS. Osim inicijalne profesorske podrške i usmjerenja, krucijalan je i naš vlastiti angažman i predanost tom poslu, ali i saradnja sa starijim kolegama, kao što su Kemal Bašić i Mirza Skenderagić. Još uvijek se nismo 'uhodali' do te mjere da kažemo: 'Sada postoji čvrst i neuništiv bastion umjetničke kritike u BiH', ali se borimo i idemo u tom pravcu", kazala je Kovačević.
Ona pojašnjava da ostvariti interakciju s publikom i "predstaviti šund kao nešto vrhunsko" ne znači da će publika, koja ponukana dobrim marketingom kupi kartu, ostati slijepa na šund. Kategorično ističe da publika nije glupa te da čak i "običan" čovjek izvan struke može prepoznati kvalitet u pozorištu.
"Kritika u ovom slučaju ne dolazi kao 'korektivni faktor'. Kada pogledamo dobru predstavu, obično imamo potrebu podijeliti to iskustvo s nekim. Imamo potrebu diskutovati. Imamo pitanja, tražimo odgovore. Kada pogledamo lošu predstavu, isto tako imamo potrebu da to iskustvo podijelimo, da postavljamo pitanja i diskutujemo. To je naš ljudski impuls. To nije fenomen prisutan isključivo kod ljudi unutar struke. U takvim trenucima, dobra kritika je faktor koji obogaćuje naše gledalačko iskustvo. Kritičar piše da ostane pisani zapis i analiza jednog pozorišnog događaja. Kritičar također piše da uspostavi dijalog s umjetničkim kolektivom, ali i s publikom. Da nas poduči ili isprovocira. Kada govorimo o umjetničkoj kritici, govorimo o ozbiljnoj književnoj formi", naglasila je ova mlada dramaturginja.
Protok vremena je najbolji filter za diletante
Kovačević nam priča da su nekada prije rata, davno, postojale infrastrukture koje su osiguravale opstojnost kritike.
"Sadašnjost je jedina era kritike koju 'pamtim'. Ne pamtim ni nažalost okončani projekt starijih kolega, portal 'Kritika'. Rekla bih da danas, kolika god je mana manjak tih 'infrastruktura koje osiguravaju opstojnost kritike' opet i vrlina što živimo u doba interneta, što podrazumijeva širinu pristupa informaciji i čitateljima kakve nisu imali naši prethodnici. Bilo bi lijepo da institucije pokažu spremnost da podrže glasove mladih kritičara. Međutim, ako su nam i pozorišta 'na rubu egzistencije' sramotno često, ako oni što bi trebali da podrže mlade kritičare ne razumiju značaj teatarske umjetnosti i smanjuju budžete MESS-u i ostalim kulturnim manifestacijama od nevjerovatnog značaja, kako da očekujem da razumiju šta je to kritika", pita se ona.
S druge strane, Ljajić je stava kako ne postoji uočljiva razlika između situacije u umjetničkoj kritici i ostalim zanimanjima. Sve je manje, kako nam objašnjava, kvaliteta u svim pozivima, sve je više diletanata i priučenih kritičara, novinara, stručnjaka opće prakse. Poručuje da samo uporan, dugotrajan i kvalitetan rad na kraju izdvoji kvalitet od nekvaliteta, ali da i za takvo što treba vremena.
"Onako kako je u svim segmentima bh. društva, tako je i u kulturi, nema tu neke značajne razlike. Ali, vrijeme je i za takvo što najbolji filter", za kraj razgovora je kazao Elvis Ljajić.
Muzaferija nakon uspješnog starta sezone: Osvajanje prvih bodova dobar je znak
