Jedna od najvećih intelektualki XX stoljeća, ujedno i književnica, filmska stvarateljka, filozof, književna teoretičarka i politička aktivistkinja Susan Sontag je rođena u New Yorku 16. januara 1933. u porodici jevrejskih Amerikanaca. Na Čikaškom univerzitetu studirala je filozofiju, romantizam i književnost, a obrazovanje je završila na Harvardu i Sorboni proučavajući filozofiju, književnost i teologiju.
Oduvijek je bila poznata po vlastitom stavu, koji je mnogo puta odstupao od stava američke Vlade i javnosti. Tako je 1968. godine posjetila Hanoj, glavni grad Sjevernog Vijetnama, za vrijeme Vijetnamskog rata. U svojoj knjizi eseja, objavljenoj 1969. “Stilovi radikalne volje“ u poglavlju “Put za Hanoj“, od javnosti zahtijeva razlikovanje Sjevernog Vijetnama od maoističke Kine.
Bila je poznata kao osoba koja bi bez obzira na posljedice, ili sviđalo se to njenim čitaocima ili ne, iznosila svoje mišljenje, a ljude i dešavanja u svijetu nazivala pravim imenom. Tako je za istočnoevropski komunizam rekla da je to: „Fašizam sa ljudskim licem“
Mijenjanjem mišljenja javnosti i umjetnika, 1989. je proglašavaju za predsjednicu američkog PEN centra.
Genocid u Bosni
Susan Sontag će biti upamćena kao jedna od prvih svjetskih intelektualki koja je rekla da se u Republici Bosni i Hercegovini dešava genocid, i da Srbija vrši agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U milenijumskom intervjuu za BH Dane Sontag ovako opisuje rezultate rata: „Etničko čišćenje je bilo uspješno. Dogodila su se masovna premještanja stanovništva s ciljem stvaranja velikih monoetničkih regija, što je Dayton zatim ozakonio.“ U istom intervju, njen sin, proslavljeni ratni reporter, komentator najznačajnijih svjetskih listova i publicista David Rieff o agresiji na RBiH je rekao: „Ovo je bilo mjesto gdje se razvijala nova fašistička ideja. Ideja koju je Evropa prepoznala u politici, ali ne i na ratištu sve do 1995. Ovo je bilo mjesto na kojem se demokratija susrela sa fašizmom... Istinski tvorac genocida u Bosni je Slobodan Milošević, svi ostali su bili samo sporedni igrači.“ Interesantan zaključak je imao i o postratnoj bosansko-hercegovačkoj zbilji: „Može se sa sigurnošću reći da je krivicu tokom ovog rata snosio Beograd, no, nažalost, nije moguće reći, i jako mi je žao zbog toga, da je sva krivica u miru na njima, ili među srpskim nacionalistima. U miru su sve tri strane jednako krive.“
U svojim medijskim istupima Sontag je često upoređivala agresiju na RBiH sa Španskim građanskim ratom nazivajući agresiju: „Španskim građanskim ratom našeg vremena“, u smislu međunarodne odgovornosti, kao i etiketiranja zaraćenih strana na antifašiste i fašiste. Ostat će upamćena kao legendarna njena rečenica o potenciranju neutralnosti od strane nekih intelektualaca: „Svako ko ostane neutralan u ovom ratu je govno.” Zastupala je i zagovarala vojnu intervenciju Sjedinjenih Američkih Država i Evrope u republici čijoj je žrtvi oduzeto pravo na samoodbranu, nametanjem nepravednog embarga na oružje. Susan nije bila poput onih intelektualaca koji su posjetu opkoljenom Sarajevu počinjali i završavali ovim redom: Aerodrom – Transporter UNPROFOR-a – Hotel Holiday Inn (slikanje i davanje intervjua) – Aerodrom (op.a. Sve za manje od 6 sati). Na Davidov nagovor, 1993. godine dolazi u Sarajevo, tu provodi 1993., 1994. i prvi dio 1995. godine. Dolazi tačno 9 puta u opkoljeni grad. Zajedno sa Sarajlijama dijeli najljepše, ali mnogo češće najteže trenutke. Sa sarajevskom rajom pretrčava preko brisanog prostora, izbjegavajući snajperski hitac. Nije živjela u Holiday Innu, niti u bazama UNPROFOR-a, iako je mogla. Živjela je sa narodom u Papagajci, i pokušala organizirati nastavu u podrumu za djecu.
Krala je kifle za sarajevske glumce
Odgovarajući na pitanje Senada Pećanina zašto je došla u opkoljeno Sarajevo i zašto se tako žestoko povezala sa Bosnom rekla je: „Odgovor na vaše pitanje je kako se radi o tome da ja priznajem dužnosti i obaveze izvan onog kruga koji predstavlja prijateljstvo i porodične veze. Dakle, odgovornost za cjelokupno društvo. Ja sam došla. Desilo mi se nešto što se može opisati kao ekvivalent zaljubljenosti. Rekla sam sebi, ovo je mjesto koje ja volim, želim da volim i voljet ću i dolazit ću ovamo kad god me ljudi zamole. Gledajući to iz današnje perspektive, moja odanost Bosni mi se čini prilično neizbježnom, jer ja nisam osoba koja nešto započne a zatim to ostavi; dakle, očekujem da ću se vraćati sve dok ste svi vi ovdje.“
I ona se stalno vraćala Sarajevu, ne samo fizički, nego i intelektualno i duhovno. Posljednji roman koji je napisala 2000. godine, kada joj je bilo 67 godina, “U Americi“ napisala je sa slijedećon posvetom: „Mojim prijateljima u Sarajevu.“ Kada je sarajevski režiser Haris Pašović, za vrijeme rata, odveo na Pozorišni trg, koji će od sada nositi njeno ime, i pokazao joj Narodno pozorište, koje prema njegovim riječima fascinira najviše Amerikance, jer oni nemaju mnogo starih zgrada kulture i evropske arhitekture, došla je na ideju da režira Beckettovu dramu “Čekajući Godota“. Svoju međunarodnu reputaciju je koristila kako bi prehranila glumce.
Naime, prema riječima Admira Glamočaka, jednog od glumaca koji su učestvovali u Susaninoj predstavi, Susan bi rano odlazila na doručak u Holiday Inn i krala kifle, koje bi donosila glumcima. Admir kaže da mu je nekada pola Susanine kifle bilo sve što bi pojeo za taj dan. Moram prenijeti prelijepe riječi Senada Pećanina o njenoj režiji ove predstave: „...to je bio trenutak u kojem ste etičko pretočili u estetičko. Čekajući Godota važan je trenutak ne samo u historiji Sarajeva već i historiji umjetnosti na kraju 20. vijeka. Susan je govorila da je 20. stoljeće počelo i završilo u Sarajevu. Niko nije mogao ni zamisliti bolje mjesto na kojem bi mogla biti postavljena ovakva predstava koja bi to samo podcrtala.“
Iz ovog intervjua ostat će mi zauvijek ucrtana u pamćenje njena rečenica o predstavi koju je režirala pod svijećama, koja se i održala pod svijećama, u toku koje je započelo granatiranje u blizini Pozorišta, pri čemu, prema riječima Nermina Tulića nijedan gledalac nije napustio zgradu Narodnog pozorišta, umjetnost je bila važnija od života, umjetnost je prkosila zlu: „Moj rad ovdje i jeste bio zamišljen kao umjetnost, ne kao humanitarna pomoć, ali moram reći da je bilo jako teško i bilo bi još teže nastaviti.“
Niko nikada na bolji način nije svjedočio svojim djelom o stavljanju umjetnosti u službu dobra i čovječanstva, za čim je Susan cijeli život težila i uspjela to da ostvari. Tvrdnju da su Sarajlije u ratu više cijenile umjetnost nego vlastiti život možemo odbraniti Susaninom rečenicom: „U Sarajevu, kao i drugdje, ljude umjetnost osnažuje i umiruje, potvrđujući i preorganizirajući njihovo osjećanje realnosti.“
Sarajevo joj se na mali način odužilo 1999. godine kada joj je Međunarodni teatarski festival MESS u Sarajevu dodijelio Priznanje za doprinos teatarskoj umjetnosti. Zajedno sa borcem protiv fašizma Stefanom Schvarcom 1993. godine, godine kada po prvi put dolazi u Sarajevo, proglašena je počasnom građankom grada. Sarajlijama je mnogo pomagala, pa je prilikom napuštanja opkoljenog Sarajeva obavljala posao kurira, krijumčarila bi pisma van grada, a kada se vraćala (op.a. opet treba biti napomenuto 9 puta!) donosila bi neophodnu humanitarnu pomoć, i pakete koje bi joj dali oni kojima bi uručila pisma, sve pod krinkom materijala za PEN Centar.
Umrla je boreći se za čovječnost
Susan će ostati upamćena i kao žestoka protivnica Georga W. Busha, njegove administracije, njegovih odluka, među kojima će najviše napadati onu o ratu protiv Iraka. Nedugo nakon napada na Svjetski trgovački centar uzdrmava američku javnost, u to vrijeme žestoko okrenutu ka desnici, u “The New Yorkeru”, od 24. septembra 2001.: „Gdje je potvrda da ovo nije bio ‘kukavički’ napad na ‘civilizaciju’ ili ‘slobodu’ ili ‘čovječanstvo’ ili ‘slobodni svijet’, nego napad na samoproglašenu svjetsku super silu, preduzet kao posljedica na specifične američke saveze i akcije? Koliko je građana svjesno američkog bombardovanja Iraka, koje je u toku? I ako se već riječ ‘kukavički’ treba koristiti, više podesno bi bilo primijeniti je na one koji ubijaju izvan granica osvete, visoko u nebu, nego na one koji žele umrijeti kako bi ubili druge. Po pitanju hrabrosti (moralno neutralne vrline): Bilo šta može biti kazano o počiniteljima masakra od utorka, ali ne možemo reći da su oni bili kukavice.“
Još jednom je uzdrmala javnost kada je otišla da primi nagradu grada Jerusalema za 2001. godinu. Nagradu joj je dodijelio tadašnji gradonačelnik okupiranog Jerusalema Ehud Olmert, bivši vojni dopisnik u štabu generala Ariela Sharona za vrijeme Yom Kipur rata, i bivši premijer Izraela.
No, govor povodom uručivanja nagrade nije koristila za samopromociju, inače nije voljela pričati o sebi, a kada bi joj postavili neko privatno pitanje, uvijek bi pričala o drugim ljudima. Opet se stavila na stranu dobra, a svoju umjetnost je iskoristila kako bi po ko zna koji put stala na stranu pravde, pravičnosti i istine: „Prihvatajući nagradu, rekla sam da mislim da nema mogućnosti za mir bez povlačenja Izraela. Izrael mora djelovati u tri etape: zaustaviti dalje naseljavanje, raspustiti postojeća naselja i vratiti se u granice iz 1967., koliko god teško to bilo, a jeste vrlo bolno na mnogo načina. Nema nikakve sumnje da palestinska država mora biti uspostavljena i da Izrael mora odustati od okupiranih teritorija.“
Izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres najavljujući 13. marta 2001. godine, da je Susan Sontag laureat nagrade Jerusalema za 2001. godinu, je rekao : „Ona je, prvo, Jevrejka, drugo, spisatelj, i, treće, Amerikanka. " U potpunosti se ne bih složio sa Peresom. Kroz ovaj tekst i proučavanje Susanine biografije došao sam do zaključka da je ona bila prvo čovjek, pa sve ostalo.
Susan Sontag je umrla u 71. godini, 28. decembra 2004., nakon komplikacija proizašlih iz leukemije. Sahranjena je na poznatom Montparnasse groblju u Parizu.
Ratne 1993. godine razgovarajući sa Susan Sontag dizajnerski par Bojan i Dada Hadžihalilović su je zamolili da slikovno ostavi poruku Sarajevu i njegovim građanima. Susan je napisala: Don't Cry for me, Sarajevo. Hadžihalilovići su ovaj natpis oblikovali u razglednicu.
Pjevačica Lizzo progovorila o optužbama za spolno uznemirivanje: Nisam učinila ništa loše
