Postavka na 24 panoa 'u slici i riječi' svjedoči o historiji Izraela, jevrejstva i judaizma kao najstarije od tri velike svjetske monoteističke religije, obuhvatajući razdoblje od Abrahama do savremenog doba.
Izložbu, koju je pripremio Centar Simon Wiesenthal, otvorio je Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice BiH i predsjednik Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva "La Benevolencija", istaknuvši da postavka sadrži dosta vrijednih podataka koji se na najneposredniji način publici daju na uvid.
"Radi se o jednom dijelu svijeta koji već tri hiljade godina predstavlja tačku sukoba, ali, istovremeno, i tačku susreta i gdje razne religije i razni narodi žive jedni pored drugih, jedni uz druge i jedni s drugima", kazao Finci, potcrtavajući da se koji put natječu šta je čije, ali i da sve ove hiljade godina pokazuju da se, ipak, na ovoj kugli zemaljskoj može živjeti zajedno.
Podsjetio je u tom kontekstu i na iskustvo Bosne i Hercegovine, odnosno na to šta znači kad se komšije ne slažu, ali i kako može biti dobro kad među njima vlada sloga, uz poruku da je historija jevrejskog naroda na određeni način već 450 godina prisutna i u BiH, gdje su Jevreji prihvaćeni nakon izgona iz Španije i gdje Jevrejska zajednica egzistira od 1565. godine.
Postavka obuhvata različite epohe od početka 'svete zemlje' i dolaska Jevreja u 'obećanu zemlju' (Izrael) odnosno od Ahrahama, Mosesa, Davida i Solomona do helenističke ere razdoblja Rimskog carstva, kao i arapskog, mamelučkog i otomanskog perioda, pa do 19 stoljeća i Jevreja u Palestini, svjedočeći potom o mračnom razdoblju stradanja - antisemitizma i holokausta, te na koncu o stvaranju savremenog Izraela 1948. godine.
Izložba tako nudi svojevrsni historijski prikaz koji govori o dugovječnosti i opstanku, ali i o najtežim uvjetima koji se vezuju za sudbinu jednog naroda.
Radi se o izložbi koja je svoju premijeru 'doživjela' u UNESCO-u u Parizu, nastavljajući putovanje diljem svijeta, pa je tako u glavni grad BiH 'došla' iz Crne Gore (Budva), nakon čega "putuje", najvjerovatnije, u Banju Luku, a potom u Hrvatsku, u Osijek.
