Umjetnička kreacija Ive Pogorelića obilježila otvorenje 25. Sarajevskih večeri muzike

Naime, 10. maj u muzičkom životu Sarajeva ostat će zabilježen kao datum kada se ljubiteljima istinskog umjetničkog izraza nakon niza godina ponovo predstavio Ivo Pogorelić – jedan od najutjecajnijih pijanista današnjice. Već je i sama koncepcija večeri ukazivala je na kompaktan i za domaće muzičke prilike raritetan programski odabir orijentiran ka stvaralaštvu ruskih kompozitora Nikolaja Rimskog Korsakov te Sergeja Rahmanjinova.

Partiture pomenutih velikana u tonove su pretočili Sarajevska filharmonija, predvođena rezidentnom dirigenticom SVEM-a, Samrom Gulamović, i naravno – pijanistički mag Ivo Pogorelić.

Muzika bogata tonskim bojama i jedinstvenim senzibilitetom svojstvenim Rimskom Korsakovu bila je rezervirana za prvi dio koncertne večeri u kome su slušatelji imali priliku doživjeti njegovo djelo Antar – koncertnu svitu sačinjenu od četiri stavka. Sarajevska filharmonija pod vodstvom Gulamovićeve spretno je dočarala Korsakovo djelo bazirano na programskom predlošku, dok je dirigentica uspjela realizirati vlastitu intenciju dočaravanja kompleksnih dinamičkih gradacija i boja svojstvenih za rusku nacionalnu školu 19 stoljeća.

S druge strane, odabir koncertne svite Antar pokazao se mudrim uvodom u drugi dio koncertne večeri rezerviran za dugo isčekivanog Ivu Pogorelića. Već i sama harizmatična pojava Pogorelića ostavila je stanovit dojam kako na publiku, tako i na orkestar koji je imao zadaću pratiti maestra kroz muzičku avanturu jednog od najkompleksnijih i najljepših klavirskih djela – Koncerta za klavir i orkestar br. 2, op. 18, c-mol Sergeja Rahmanjinova. Na sceni Narodnog pozorišta Pogorelić je djelovao prirodno, opušteno i predano muzici koja ga ja na momente u potpunosti obuzimala, čime je pokazao da je potpuni majstor instrumenta, ali i pijanista apsolutne tehničke perfekcije.

Lakoća ovladavanja zahtjevnim tehničkim dijelovima prvog stavka (Moderato) te sposobnost realiziranja vlastite vizije interpretacije partiture, bez da se nanese “šteta” dijalogu sa orkestrom, obilježili su prvi stavak. U drugom stavku (Adagio sostenuto-Piu animato-Tempo I) došla je do izražaja Pogorelićeva potreba o promišljanju izvedbe svakog pojedinog tona, što je u koncu rezultiralo bogatim spektrom zvukovnih boja koje su se kretale od pianissima do fortissima te kantilenom mekanih obrisa.

Također, drugi stavak pokazao je da Pogorelić ima potpunu kontrolu nad protokom muzičkog teksta kojeg je oblikovao jačinom vlastite koncentracije. Posljednji stavak – Allegro scherzando, pijanistu i njegovo umijeće pokazao je u punom sjaju, stavljajući u fokus izbalansiranu pedalizaciju, agogiku, te čitavu skalu dinamičkih nijansi koje su kulminirale do snažnih fortissimo dijelova dovodeći instrument do njegove fizičke izdržljivosti.