Intervju / Vedrana Božinović: Nama je još uvijek za uspješnu ženu najvažnije je li se ostvarila kao majka
"Narodno pozorište u Sarajevu je institucija koja je u prvoj godini mog mandata slavila stotinu godina postojanja. Ono što sam zatekla je tradicija i prošlost koje su i impresivne i obavezujuće u isto vrijeme. Svijet nikad ne počinje i ne završava sa nama. Ja sam samo dio nečega što će, čvrsto vjerujem, postojati i kad mene uveliko ne bude, kad niko ne bude imao pojma da sam i postojala. Kao što mi zaboravimo da su prije nas postojali neki ljudi kojima je Narodno pozorište bilo umjetnički dom", kazala je.
Dodala je kako je bio izazov raditi na tome da to za njenog kratkog vremena raste i razvija se, kao i objasniti onima od kojih to direktno zavisi da kultura nije ukras bez kojeg se može, nego nešto bez čega se apsolutno ne može.
"Kultura je kritičko promišljanje i objektivni odraz svijeta u kojem živimo. Ovo bi svaki novinar izvukao kao dosadni naslov intervjua koji niko neće čitati, ali jeste tako. Umjetnici još uvijek govore stvari o kojima svi drugi šute. (I eto drugog potencijalnog naslova). I zato umjetnost mora da postoji. I ne može da se kreše svaki put kad zafali novaca", navela je.
Postaju li pozorišta napokon otvorenija kada je riječ o ženama na rukovodećim pozicijama
Do prije nekoliko godina gotovo da nismo mogli vidjeti ženu koja je na rukovodećoj poziciji u nekoj od institucija kulture.
"Jako mi je smiješno da u doba vještačke inteligencije i najvećeg napretka tehnologije ikada mi još uvijek raspravljamo o tome da li je nešto otvorenije prema ženama. Šaljemo ljude u svemir, ali mama kuha ručak. I još će se pojaviti i oni koji će vrlo ozbiljno da mi argumentuju kako je to dvoje uzročno-posljedično vezano. U Sarajevu je direktorica pozorišta SARTR još jedna izuzetna i izuzetno uspješna žena, glumica Maja Salkić, koja je već nakon samo pola mandata napravila impozantne rezultate. Dakle, eto nas dvije. S tim što sam ja samo umjetnička. Njena je funkcija veća", ispričala je.
Podsjetila je na to da se na čelu njene kuće nalazila Marijela Hašimbegović, još jedna uspješna žena i umjetnica. U 100 godina jedna.
"I u 100 godina ja jedna kao umjetnička. I eto. Dovoljno. Šta bismo mi, žene, sad još? Da li mislim da neko treba negdje da sjedi samo zato jer je žena ili muškarac? Nikako. Treba da sjedi negdje zato jer tamo radi nešto bolje od svih drugih. Da li mislim da žene često ne sjede negdje iako rade bolje od svih drugih samo zato što su žene? Mislim. Zato jer je nama još uvijek najvažnije pitanje za uspješnu ženu kako se i da li se ostvarila kao majka i kako uspijeva da izbalansira to da je majka i uspješna žena. Da li sam osjećala da se u nekim situacijama ljudi oko mene ponašaju kako se ponašaju samo zato jer sam žena? Jesam. Jer mi još uvijek priznajemo samo zakon jačega i najvažnije je ko koga može prebiti, jer taj je u pravu čak i ako nije. Ja, tako valjda misle, ne mogu nikog prebiti ergo mogu da mi se unesu u lice i urlaju", navela je.
Kazala je i kako joj je od svih društvenih pojava zakon jačeg zapravo i najjadniji i najviše joj se gadi.
"Može li sve ovo promijeniti to da formalno postavljamo više žena na funkcije? Ne može. Niti će. Sve će se ovo promijeniti samo onda kada se suštinski promijenimo. Kada suštinski budemo odgajali generacije na platformi da žene i muškarci imaju jednake mogućnosti i jednaka prava. Kada će se to desiti? E, nemam pojma", rekla je.
Pitali smo je smatra li da u društvu vladaju predrasude prema glumicama i uvriježeno mišljenje da se one bave tim poslom samo da budu viđenu i je li u bilo kojem trenutku karijere osjetila nepravdu na vlastitoj koži.
"Ja znam za ono da smo sve kurve. To da želimo samo da budemo viđene mi je novo. Valjda svaki posao ima priču o svojim predrasudama. Ne pada mi na pamet da bilo koga ubjeđujem u suprotno. Nepravda je činjenica da studirate fakultet koji ne može upisati svako, da sam na svakoj godini polagala u prosjeku pored šest stručnih još 10 općih ispita - historiju umjetnosti, drame, južnoslovenske drame, pozorišta, filozofiju, osnove teorije umjetnosti… Dakle, sve odreda ispita na kojima ste morali čitati, čitati, čitati, čitati…. I još uvijek je glavno pitanje koje mi postavljaju kako naučim tekst i jesam li oduvijek željela biti glumica. Ovo o ženi, majki, domaćici, kraljici da ni ne pominjem. Nikada me niko nije pitao ništa o suštini moga posla", odgovorila je.
Smatra da je nepravda to što više nigdje ne pričamo o umjetnosti suštinski, nego se pozorišne premijeri prate kao eventi i to ko je šta obukao.
"Nepravda je da u glavnom gradu države imamo četiri pozorišta od kojih je posljednje otvoreno prije više od 30 godina. Nepravda je što nemamo nikakvu strategiju u kulturi, u obrazovanju. Ma, mislim, ni u čemu, ali da se zadržim na svom poslu. To su nepravde o kojima bih mogla. Nepravde tipa da će neko već ispod ovog teksta napisati vidi joj glave ili dupeta ili 'ta će ona me zaista, ali zaista ne zanimaju", kazala je.
O predstavama u kojima je Božinović ostvarila uloge
Dalje smo razgovarale o njenim projektima. Među njima je "Seljačka opera" Andraša Urbana. Često možemo čuti da pozorištu nedostaje komedije. Otkrila je kako je protekao rad na ovoj predstavi i koliko je komedija zahtjevnija od ostalih žanrova.
"Ovo je vrlo specifična predstava zato jer je muzička predstava u kojoj se sve pjeva, dakle, kako samo ime i govori, opera, ali napisana za dramski ansambl s jednom prezanimljivom mješavinom muzičkih žanrova. Izuzetno je duhovita u svojoj postavci jer spaja nespojivo - najviši oblik pozorišne umjetnosti, operu, sa pojmom koji se ovdje koristi kolokvijalno, što će reći nije seljačko zato jer dolazi sa sela, nego je seljačko zato jer svi znamo u kojim situacijama upotrijebimo ovaj pridjev. Za mene seljačko označava temeljno nepoštovanje prema drugom čovjeku, recimo. Publika voli komedije, to je tačno, ali publika ne voli komedije u principu. Publika nije glupa i vrlo brzo prepozna ako joj prodajete laž", ispričala je.
Objasnila je da nije teško igrati, ali da je možda shvatiti da se ona igra isto kao i sve drugo - s punim ubjeđenjem.
"Komedija nije uvijek persiflaža i farsa. Smijemo se vrlo često jer prepoznamo sebe u svakodnevnim situacijama. Veliko je uživanje igrati ovu predstavu zato jer igram sa kolegama koji se daju do kraja. I koji uživaju i vole predstavu jednako kao i ja. To je ono što publika prepoznaje. Jednako kao što prepoznaje da ova predstava osim što zabavlja postavlja i izuzetno važno pitanje - koliko smo generacije koje dolaze opteretili vlastitim grijesima i mogu li one sa tim teretom uopće napraviti ikakav pomak", navela je.
U predstavi "Jedan je Muhammad Ali" Dine Mustafića, rađenoj prema tekstu Almira Imširevića, glumi majku. Koliko je Božinović kao glumici, ali i "običnom" čovjeku tešku kroz ovakva djela opet proživljavati ratne traume?
"Često čujem komentare - opet neka ratna tematika, dokad više? I uvijek se zapitam da li smo mi uopće svjesni toga koliko je taj rat za sve nas, bez obzira gdje smo tokom njega bili, jedna neprerađena trauma. Kad imate zub koji vas bolucka, jezik sam ide na njega. Čak i ako nećete. Meni je logično da se bavimo onim što nas tako otvoreno boli. Da se razumijemo, ne mislim da treba da živimo u prošlosti niti prošlost smije gušiti budućnost, ali ne mislim ni da je dobro da sve zguramo pod tepih i onda narednih sto godina zapinjemo o to što smo zgurali. Mi se kao društvo nismo nikada temeljno i ozbiljno bavili traumama koje nosimo iz devedesetih. Vjerovatno zato jer naš rat nije imao pobjednika, nije bilo katarze na njegovom kraju nego je nekako završio mimo nas. Negdje je neko potpisao neki papir. I kraj", odgovorila je.
Dodala je kako je oko oko nas ostalo toliko praznih stolica za stolovima na porodičnim ručkovima, slavljima i praznicima te zemlja u kojoj su tolike kosti za kojima neko još traga.
"Ostalo je pitanje identiteta koji ne mora da bude samo nacionalni. Stalno smo pričali o identitetu kada smo pričali o predstavi 'Jedan je Muhammad Ali', koja, valjda je do sada jasno, nije biografska predstava o slavnom bokseru. Mene boli identitet majke. One koja rađa dijete i skida temperaturu i lijepi flaster i liječi dušu i pravi maketu raskrsnice i ljuti se i viče i odgaja i voli, voli, voli, voli, voli - i onda u ratu odjednom sve to ne važi. U ratu je taj komad nje nečiji vojnik, nečija žrtva, nečija brojka, a ona valjda treba da bude ponosna da je tako. To nas uče. Čast je dati dijete za domovinu", rekla je.
Kazala je i kako nam i danas tako govore kada nam prijete još jednim ratom.
"Pa pitajte one koji traže dijelove tijela i 30 godina nakon rata koju su čast dobili i da li je čast jednake težine kao komad utrobe. A zašto još pričamo o tome? Pa zato jer me se tiče. Jer meni ne bi bila ni najmanja čast da živim u svijetu bez moje djece, ali sam spremna na dijalog sa onima koji misle suprotno. Jer predstave jesu dijalog, a onda i zato jer ja čvrsto vjerujem da i dan danas ljudi umiru od zalutalih metaka koji ih nisu stigli tada, ali ih danas stižu kao tumori, moždani i srčani udari, samoubistva, ubistva… Dokad ćemo se baviti ratom? Pa sve dokle se bavimo životom ovdje i sada", navela je.
Božinović je ostvarila ulogu i u predstavi "Uhvati zeca" autorice Lane Bastašić, u režiji Lajle Kaikčije. Ona spada u program kojim Narodno pozorište Sarajevo nastoji promovisati djela domaćih autorica i autora. Zbog čega smo toliko dugo čekali da se to dogodi?
"Ne znam da smo čekali. U posljednje četiri godine Narodno pozorište je svake sezone radilo barem jedan tekst domaćeg autora. Raspisali smo i konkurs za najbolji bh. dramski tekst. Repertoar Kamernog teatra 55 je gotovo polovinu svojih predstava radio po tekstovima domaćih pisaca. SARTR trenutno na repertoaru ima i Semezdina Mehmedinovića i Aleksandra Hemona, nakon što je imao, između ostalih, i Karima Zaimovića. Mislim, a to sam već negdje rekla, da smo mi skloni da nešto usvojimo kao tako jer nam je rečeno da je tako i onda to papagajski ponavljamo bez ikakvog kritičkog osvrta. Ne igraju se domaći pisci mi je kao ono - ma samo da ovaj rat stane, ustvari stao je. Kad neko danas u Sarajevu kaže kako se ne igraju domaći pisci onda ja to najčešće pročitam kao - ne igram se ja, a ja mislim da treba da se obavezno radi moj tekst", rekla je.
Smatra da bi bilo zanimljivo pitati sve direktore i direktorice pozorišta koliko dramskih tekstova dobijaju godišnje od domaćih pisaca te navela da svaki umjetnički direktor ili direktorica pravi repertoar koji je i odraz njegovog ili njenog senzibiliteta.
"Nikada me niko nije pitao zašto sam stavila na repertoar Čehova, a nisam Strindberga, ali se mnogo pričalo o tome zašto ovaj, a ne onaj domaći pisac. Lana Bastašić i 'Uhvati zeca' ne samo zato jer je to važan roman, neego i zato jer je meni važan. Mnogo čitam i jako pratim i domaće pisce. I mnogo je romana, previše je domaćih romana, koje bih voljela gledati na sceni. Postoje neki u kojima želim da igram više nego u bilo kojem Shakespeareu. Do mene nešto manje stižu dramski tekstovi, ali i tu se desi da sam nešto smatrala dijelom svog programa (jer, podsjećam vas, ja sam na ovu funkciju došla s kompletnim repertoarom – naslovima, imenima reditelja i potvrdama da će raditi i do sada sam sve ostvarila kako je zacrtano), a nešto nisam. Ne zato jer nije bilo dobro, nego jer nisam vidjela reditelja koji bi to radio, ili glumce koji bi to igrali. Neka moj mandat bude nastavak njegovanja domaćeg pisca i neka onaj ko dođe poslije mene to i nastavi", ispričala je.
Već neko vrijeme dijeli pozorišnu scenu sa svojom kćerkom Sarom Seksan. Je li moguće odvojiti majčinske emocije od poslovne saradnje? Koja je najvažnija stvar koju joj je sugerisala kada je u pitanju glumačka profesija?
"Nezaobilazno me u posljednje vrijeme pitaju ovo pitanje, a vidim da ni Sarin nijedan intervju ne prolazi bez odgovora na to kako joj je kao djetetu glumaca. Nama je normalno da je dijete ljekara ljekar ili dijete advokata advokat - to vidimo kao nastavak neke tradicije. I često se prema onima koji imaju porodičnu historiju nekog posla odnosimo sa poštovanjem jer oni znaju šta rade, ali to valjda važi za ove ozbiljne poslove, a gluma je, rekosmo, neozbiljan. Iskreno, nadala sam se da će se baviti nečim drugim. Jer želite da vam je dijete sretno", odgovorila je.
Također je navela kako u ovom poslu ima jako malo sreće i da su to zaista sekunde, ali je poštovala njen izbor, kao što poštuje svačiji.
"Kroz Dramu NPS je u protekle četiri godine prošlo više od 30 mladih glumica i glumaca. Jedna od njih je i Sara. Svi igraju zato jer vrijede. Ona, naravno, samo zato jer joj je mama direktorica. Sve mlade kolege savjetujem isto - uporno i bez odustajanja radite na sebi. Uvijek izvan vlastite zone komfora. Uvijek široko otvorenih očiju i ušiju. Uvijek s puno poštovanja prema svima na sceni i van scene. Moje dijete uz sve ovo savjetujem i to da mora da je zaboli šta selo priča. Jer selu niti možeš zatvoriti usta niti ugoditi ma šta da radiš", kazala je.
O odnosu politike i pozorišta te stanju u bh. kinematografiji
Politika i pozorište su, htjeli umjetnici to ili ne, usko povezani. Međutim, Božinović smatra da vladajuće strukture i nemaju odnos prema institucijama kulture.
"Da imaju, onda se ne bi zatvarala Nacionalna biblioteka, ne bi bilo institucija koje su ničije, ne bi se kresali budžeti festivalima koji ovaj grad stavljaju na mapu svijeta, snimali bi se filmovi i serije i pozorište bi imalo, recimo, operni orkestar, Filharmonija koncertnu dvoranu, a mi bismo u budžetima imali novac da možemo da otputujemo na gostovanje kad nas neko pozove, a ne da moramo da kažemo: 'Izvinite, ali nema novca'", objasnila je.
Dalje je navela kako budžet za jednu predstavu ne bi bio manji nego bilo gdje u regionu, uključujući i gradska pozorišta po malim mjestima u Makedoniji i Kosovu. Pitala je kako se kulturom mogu baviti ljudi koji krenu u pozorište ili muzej kada sjednu u fotelju resornog ministarstva.
"Još važnije, jer ako i ne znaš možeš da naučiš, ali kako se kulturom mogu baviti ljudi kojima kultura suštinski nije važna i koji nas kojima je to život i hljeb gledaju isključivo kao uhljebe? Davno nekad je bio jedan ministar kulture koji je u istom intervjuu povodom svog imenovanja rekao i da ne čita knjige i da ne ide u muzeje, ali i to da pozorište mora nešto da proizvodi. Tada sam predložila da, ako već nije dovoljno što proizvodimo predstave, počnemo s proizvodnjom gljiva. Odlično bi uspijevale u našim garderobama, posljednji put temeljno renoviranim pred ZOI 1984., vlažnim i mračnim. S tim da je pitanje kad bismo mi sve lijepo proizveli koliko bi i to znali da prodaju i da im nađu tržište. Sve dok se vlasti odnose prema kulturnim radnicima ove zemlje kao prema cvrčku koji pjeva ljeti pa i treba da gladuje zimi, nećemo imati umjetnost i kulturu koja počiva i na čem drugom osim na leđima i snazi i entuzijazmu. Dakle, nećemo imati sistem niti strategiju. Dakle, nećemo biti jedna ozbiljna zemlja. Pritom, samo da ne zaboravimo da se za ovu zemlju rijetko čuje išta pozitivno osim onoga što naprave njeni umjetnici", rekla je.
Kada je riječ o bh. kinematografiji, gašenje BH Content Laba uzrokovalo je veliki gubitak, kao i činjenica da se mnoge vaše kolege žale na rad Fondacije za kinematografiju. Božinović glumi u seriji "Kotlina", koju je producirao BH Content Lab. Ima li nade za izlazak iz ovog problema ili ćemo i dalje kaskati za susjednim zemljama?
"To koliki je gubitak gašenje BH Content Laba osjetit će se tek za neko vrijeme, kada nas ponovo uguše loše ili prosječne serije iz regiona koje kupujemo jer su jeftine, a jeftine su jer ih niko neće. Mi sve hoćemo. I najlošiju iznošenu garderobu i najgore krntije od automobila s ispušnim plinovima za rak pluća i gluposti za dodatnu općedruštvenu lobotomiju. To koliki je gubitak za struku osjeti se već sada. Mladi glumice i glumci su proteklih nekoliko godina imali neku nadu. Radili su, snimali - toliko da smo jedva sastavljali probe u pozorištu. Sada je jasno da toga više nema i oni su ponovo osuđeni na to da mnogi od njih nikada neće ni stati pred kameru", kazala je.
Napomenula je da nisu industrija samo glumci te da je to i svako onaj koga na ekranu ne vidite likom, ona gomila imena s odjavne špice, prekrasnih ljudi, izuzetnih profesionalaca nevjerovatnog kvaliteta koje mi imamo, a koji će sad također, umjesto u Bosni i Hercegovini, morati raditi po regionu.
"Mi smo nekako navikli na instant - naspeš, promiješaš, popiješ. Pa tako i ovo. Ulaganje u jednu, bilo koju, industriju ozbiljan je i dugoročan posao koji ne može dati rezultate za kratko vrijeme, ali i tu smo imali nevjerovatan uspjeh - prikazivanje na svjetskim platformama, na svjetski relevantnim festivalima. Pa bilo je i loših. Naravno. To tako mora da bude, ali je kod nas sve pa i filmska industrija ili proizvodnja serija, kada je sistem u pitanju, kao igračka kapricioznom razmaženom djetetu. Malo se poigra pa mu dosadi pa ide dalje. To ima sigurno velike posljedice. Užasava me činjenica da je to da ne snimamo filmove ili serije zanimljivo samo ako se počne pričati i o tome koliko je ko ukrao i ko je ukrao i ko će tek ukrasti. I uvijek se najbolje razumijemo u posao o kojem znamo najmanje. Uvijek mahala. Nikad istinska želja da se krene naprijed", ispričala je.
Film "Paviljon" Dine Mustafića u kojem Božinović glumi trenutno je u fazi postprodukcije. Hoćemo li je uskoro gledati u još nekim kinematografskim ostvarenjima?
"I taj film je snimljen na entuzijazam i mišiće. I jedva čekam da ga konačno gledam. I bit će mi kao komad dobre torte poslije neke duge dijete - pravi merak i gušt jer znam kroz šta su sve producenti prošli. To je i posljednje što sam snimala, tako da u pripremi nemam ništa drugo. Ima taj scenarij koji mi je pojeo cijelo ljeto. O nekim ženama, ali... Vidjet ćemo", kazala je Božinović na kraju razgovora za Klix.ba.