Vehid Gunić za Klix.ba: Mnogi su me bili prežalili, ali preživio sam
Objavio je desetine knjiga, a zadnja knjiga koju je napisao "Neću da umrem od raka" je njegov bolnički dnevnik.
Nakon liječenja od karcinoma, otputovao je u Ameriku, da ispuni svoj dječački san.
"U Americi sam se vozio u kamionu, ostvario sam svoj san, jer sam kao dijete sanjao da budem novinar, a novinarstvo je za mene podrazumijevalo putovanja", kaže Gunić za Klix.ba.
Put u Ameriku
Kad ga pitamo za zdravlje, uz osmijeh kaže da je dobro.
"Mnogi su me bili prežalili, ali sam sada stabilno. Ja sam jedna fabrika vedrine koja ne pada tako lako. Dolazili su da se halalimo, ali sve sam izdržao. Karcinom sam imao na tabanu. Kažu da sve znamenite ljude udaraju iz temelja", kroz smijeh nam priča Gunić, te nastavlja:
"Nisam ni znao da imam mladež na tabanu. Kupio sam klompe. One su mi oštetile taj mladež koji je krvario. Na sreću, operisano je na vrijeme, a moto moje knjige je 'Mladež kaže čovjeku ne diraj me, ubit ću te'. Danas nema neizlječive bolesti, samo treba vjerovati, osnovno je da ja ne želim 'gore'. Sidran to kaže u knjizi, moli Boga da me ne uzme, jer sam njemu potrebniji kao prijatelj, gore bih svakako besposličario".
Nakon liječenja Vehid Gunić je otišao u Ameriku, sjeo u kamion i vozio se tri mjeseca. To putovanje opisuje kao ostvarenje dječačkog sna.
"Pozvao me prijatelj da putujem s njim i da ga educiram. Veoma volim Hendu (Mugdim Avdić op.a.) i uvijek sam mu zavidio na tome što, kad mu nestane para, ode u Ameriku, vozi kamion, zaradi i snimi CD. Imao sam dvojicu kamiondžija s kojima sam se vozio iznad Nijagarinih vodopada, vidio sam ranč Buffala Billa, ušao sam u Hollywood kamionom, možda sam prvi Bosanac koji je na taj način ušao u Hollywood gdje me je dočekao Edin Gali, koji je kao moje dijete. Snimio sam i 10 emisija o putovanjima. Naziv je 'Tako sam otkrivao Ameriku'. Želio sam biti oko onih ljudi koji tamo nikad neće dospjeti. Epitaf za moj nadmezarski spomenik je napisao Abdulah Sidran: 'Ovdje počiva svog naroda očinji vid, pisac i putopisac Gunića Vehid'“, priča nam i dodaje da je njegova želja bila da gledaoci putuju sa njim, pa je stavio kameru u kamion i snimao priče iz kamiona koje su kasnije pretvorene u emisije.
Doprinos u očuvanju sevdalinke
Vehid većinu svojih emisija počinje sa rečenicama koje ukazuju na to da otkucavaju posljednji trenuci da se sačuva nešto od naše kolektivne darovitosti, a prije svega tu spada sevdalinka koja nikad nije bila ugroženija.
Knjigama i serijom emisija daje ogroman doprinos očuvanju te veličanstvene lirske stečevine.
"Kao muzička stečevina sevdalinka možda i neće opstati, ali kao lirska, poetska i literarna ostaje za sva vremena, jer u svjetskoj literaturi nema takve pjesme kao što su 'Hasanaginica' ili 'Omer i Merima'. Mogu biti i skroman i neskroman, ali znam da tri decenije dajem doprinos u očuvanju te stečevine koja se zove bosanska gradska lirska stečevina ili jednostavno sevdalinka", priča Gunić
Član Udruženja novinara u Norveškoj
"Mogu da idem gore, da mi bude kao bubregu u loju, ali ja mislim da je bubregu u loju baš naporno, tako da ja ostajem u mojoj Bosni“, kaže Gunić.
Njegov veliki uzor u novinarstvu je Egon Erwin Kisch, Čeh židovskog porijekla kojeg je citirao: "Ništa nije senzacionalnije od gole istine i ništa nije uzbudljivije od vremena u kojem živimo".
U ratu je Gunić bio urednik otvorenog programa na televiziji. Sedamnaest mjeseci je danonoćno vodio program, sve do tragedije, kada je njegova supruga poginula.
"Moja Fatima je ubijena na školskom času. U Norveškoj sam objavio dnevnik 'Evropo, stidi se', koja je doživjela šest izdanja i ta knjiga, kao i neke druge, su posvećene mojoj supruzi. Nije željela da ostavi djecu i željela je da izvede generaciju djece. Moja sjećanja svake godine su: 'Bio bi zločin i zaboraviti i oprostiti'. To je nesumnjivo najčasnija profesija na svijetu. Taj rat me je i nadahnuo i inspirisao za neke priče", prisjeća se Gunić.
Sjećanje na ratne godine
O sadašnjem vremenu kaže da putuje da bi se vratio u Bosnu i Hercegovinu i da su putovanja lijepa radi povratka.
"Neopisiv je osjećaj kad se avion spušta na aerodrom u Sarajevo. Jedan čovjek, Cviko se preziva, potrefio se sa mnom u avionu kad smo jednom putovali i on je rekao da će kad izađe poljubiti zemlju. Kiša je padala i on je, čim je izašao, pao na koljena i poljubio dobru zemlju Bosnu. To djeluje malo patetično, ali to je nijagara emocija. Volim da putujem i uskoro idem u Australiju gdje imam čitav svoj svemir - sina, snahu i unuke“, kaže Gunić.
Završava dvije knjige, koje će biti sublimat sa njegovih putovanja, jer je kako kaže, putovao više nego Kolumbo i Zuko Džumhur zajedno. Priprema i nove emisije koje će se zvati 'Meraklije' ili 'U sevdahu duša moja', pa dokle stigne, a Gunić kaže da "najdalje stigne onaj koji zna gdje se zaputio".
"A ja tačno znam gdje je to", poručuje.