Velika glumica Kaća Dorić 60 godina na sceni: Teatar i dalje volim kao prvog dana
Na dan kada smo dogovorili intervju s Kaćom, sarajevsko jutro gušili su magla i smog. Po mokrim pločnicima dalo se zaključiti da ih kiša nije prestajala kvasiti još od prijašnje noći. Nebo je i dalje kupalo kišobrane užurbanih ljudi kada smo, u melanhoniji i sivilu gužve, ugledali ženu veselog lica. Pozdravila nas je osmijehom i sklapajući kišobran pokazala prema kafiću u koji ćemo sjesti.
Sve ono što, osim ljubavi, stane u šest decenija
Povod našeg susreta bilo je Kaćino obilježavanje jubilarnih 60 godina glumačke karijere. Te davne 1960. godine, zima je bila nalik ovoj koju sada dišemo, objašnjava glumica namještajući se pored prozora koji gleda na sarajevsko Pozorište mladih. Zapravo, jedine veće razlike bi se mogle uočiti na njenom licu koje je sada išarano borama, ali i na teatarskoj sceni koja sada, tužno kaže, nema podstrek koji zaslužuje i mora imati.
U Kaćinim riječima nema ni traga starosti, naprotiv, živahno opisuje i priziva uspomene na svoje početke. Početak šezdesetih obilježila je januarska izvedba "Hamleta" u Narodnom pozorištu Sarajevo. Talentovana djevojka, tada u svojim dvadesetim, tek je završila beogradsku akademiju i odmah otišla u Sarajevo. Januar je bio pri kraju kada je stupila na scenu sa koje, pokazat će se, neće sići još nekoliko desetljeća.
"Znate kako, unuci redovno pričam anegdote iz svog života. Ona ih kasnije prepričava drugima, a oni joj nekad ne povjeruju. Pa i kako će! I meni sada zvuče nevjerovatno", govori nasmijano, pa nastavlja: "Naprimjer, kada sam punila 50 godina, jedan moj prijatelj je izašao na Ferhadiju, stao na ruke tačno na mjestu gdje se nalaze tramvajske šine i zaustavio saobraćaj. Zatim je ustao, pa pozvao sve ljude da pogledaju u njega. A onda je pokazao rukom na mene i rekao: 'Moja prijateljica od danas je poluvjekovna žena!'. Zamislite, poluvjekovna, to zvuči veoma staro".
Razdragano nastavlja pričati o pozorištu, pažljivo birajući riječi, jasno dajući do znanja da govori o najvažnijem dijelu svog života. Kada se prije nekoliko dana probudila i na kalendaru uočila 23. januar, spremila se za posao i u prolazu svratila na jutarnju kafu pored pozorišta. Pozdravila je mlade glumce koji su joj, okupirani razgovorom, odmahnuli, pa je produžila i sjela pored svog bivšeg studenta Dragana Jovičića.
"I rekla sam mu: 'Znaš li koji je danas dan? Danas slavim 60 godina glumačkog djelovanja!'. Nasmijao se, zagrlio me i čestitao mi. Zatim smo nazdravili kafom i kiselom vodom, nasmijali se i proveli nekoliko minuta u ugodnom razgovoru", govori uz osmijeh, dodavši kako su joj takve proslave omiljene.
Šest decenija rada proslavila je i na 50. igranju predstave "Brašno u venama", rame uz rame sa Mikijem Trifunovim koji je tu noć slavio pet desetljeća rada na teatarskoj sceni. Od ovog posla se nikada nije umorila, kaže nam, jer ga nikada i nije gledala kao posao. Još od dalekih šezdesetih gluma i pozorište nisu posao, već način života. A Kaća je cijelu sebe s prvim nastupom predala teatru. I tu je i danas. Drugačije nije ni moglo, a ni trebalo.
Deset minuta sjećanja na daske koje život znače
"Često me pitaju za omiljene momente u karijeri. Iz ovih 60 godina ne bih izdvojila nijedan tekst, predstavu ili ulogu. Naprotiv, izdvojila bih svega deset minuta. Bila bi to suma trenutaka iz različitih predstava koje su duboko u meni, koji su mi značili i obogatili me. Našao bi se tu momenat iz 'Čehovljevog višnjika', nekoliko njih iz 'Brašna u venama', pa i par trenutaka iz 'Malog princa'...", zastaje, pa nasmijano dodaje: "Bilo bi tu možda i 12 minuta!".
Dok zamišljeno posmatra kapi kiše koje jure niz staklo prozora, govori kako bi se o proteklih 60 godina dalo govoriti satima. Dok vrijeme čovjeku okupira pažnju crtanjem bora na licu, sa strane mu pakuje tuce sjećanja koje će mu kasnije gurnuti u ruke da bi znao gdje je potrošio minute, sate i godine i da li je sve to vrijedilo. Kaća svo to znanje i sjećanja umjesto mudrošću naziva "životom, kojeg su svi puni".
"Pozorište je oduvijek moja ljubav. Gluma je sve, samo nije posao. A u iskrene i najdublje ljubavi uvijek treba zakoračiti bez kalkulacija. I zaista, tako sam i uradila. Moje jedine i najveće želje koje pamtim s početka karijere su bile nastupi u New Yorku, Moskvi i Londonu. Dvije sam ostvarila, a nikada nije kasno za New York", nasmijano govori.
Još uvijek joj u očima igra duh 20-godišnjakinje koja tek stupa na teatarsku scenu. Na lice svako malo vrati osmijeh koji pokazuje vedrinu, glumicu koja je imala sreću da ljubav nađe mlada i da je prigrli, voli i njeguje cijeli život. Odrasla je pod reflektorima teatra, gluma ju je odgojila u ženu koja ni danas, nakon penzionisanja, ne napušta svoj posao.
"Obilazim izložbe, družim se s ljudima, radim u pozorištu. Umjetnost je uvijek postojala u svim sferama mog života, to je nešto što se nikada neće promijeniti. Kada nekog cijenim i volim, poklonim mu 'Malog princa'. Tu sam predstavu igrala deset godina, a knjigu znam napamet. Ne čitam portale, ne koristim internet i ne opterećujem se materijalnim stvarima. Dan počnem sa pozitivnim mislima, često se družim s unukom i sreću tražim u sitnim detaljima", nabraja nasmijano.
Uz sve rečeno, ne želi propustiti priliku da zahvali svim glumačkim partnerima koje je imala. Uzdiše, pa nabraja velika imena, govoreći da su je upravo oni inspirisali da da još malo više onda kada se to čini kao najteža stvar na svijetu.
"Šta god da radite u životu, važno je uz sebe imati dobrog partnera. Ja sam neke i odbila, jer me nisu inspirisali i pokretali. Nema smisla raditi sa takvima. Pravi partneri su inspiracija i vjetar u krila. Bez njih gluma ne bi bila ono što jeste", govori.
"Ljubovnici" kao štit od rata i zlatna karta za neki drugi svijet
Cijela priča o ljubavi i glumi ne bi bila potpuna da se ne spomene Kaćin angažman u sarajevskim pozorištima za vrijeme rata. U obruču koji su kreirale granate i meci, režirala je "Ljubovnike" koji su, kao i još nekoliko ratnih predstava, građanima bile zlatna karta za svijet u kojem nema ni tračka surove realnosti koju su tada živjeli.
"Tada smo dijelili karte ljudima, nismo ih naplaćivali, ali morali smo ih dijeliti jer je postojao ograničen broj mjesta u Kamernom teatru 55. Kao što možete pretpostaviti, potražnja je bila ogromna. Ljudi su jedni druge ubjeđivali da idu u pozorište. Jedna od mojih komšinica odlučila je doći i sa sobom povesti i svoju djecu. Rekla mi je da se plaši da neće naći mjesto u sali. Rekla sam joj: 'Ući ćeš, makar meni na ramenima sjedila. Ali vidjećeš predstavu!'. I zaista, toliko je to pozorište značilo ljudima tada", govori glumica.
Na koncu razgovora ističe kako bi voljela da kultura dobije podstrek koji joj je prijeko potreban. Voljela bi i da se ljudi više druže. Da može, vratila bi vrijeme kada je poslije odigrane predstave sate provodila u priči sa tadašnjom "rajom" koja je obilovala talentovanim piscima, slikarima, glumcima...
"To su sve neke vrijednosti koje se sada nazivaju 'staromodnim'. A lijepe su. I lijepo ih je bilo živjeti", zaključuje.
