Veselin Gatalo: Da bi Srbin bio uspješan u Federaciji mora biti dva puta bolji od najboljeg

Kako kao Srbin i intelektualac doživljavaš današnji Mostar? Kako generalno Srbi danas doživljavaju Mostar, grad u kojem se druga dva naroda nadmudruju, posebno kroz prizmu te ustavne diskriminacije? Da bi Srbin bio uspješan u Federaciji mora biti dva puta bolji od najboljeg. Mada je to i jedan motivacioni element. Srpska djeca u Mostaru su i najbolji učenici i postižu najbolje rezultate. Srbi moraju doživljavati Mostar kao svoj grad. Da nema niti jednog Srbina u Mostaru srpski korijeni su toliko duboki, počevši od onih 19 pravoslavnih porodica koje su živjele ovdje prije izgradnje mosta i tog jednog neoženjenog, kojeg pominju turski zapisi. Pa Blagaja kao glavnog grada Hercegovine koji je bio u sastavu Nemanjićkog carstva. Naravno da je Mostar srpski grad, kao što pripada i Bošnjacima i Hrvatima. Da neko isčupa srpske korijene, Mostara kao kulturnog mjesta ne bi bilo.

Do Srbije i Hrvatske dolaze poluinformacije uglavnom iz Sarajeva. Priča se o podjeljenom gradu, mada ni ti ni ja ne razmišljamo o tome u kojem ćemo dijelu grada raditi ovaj intervju. Niti jedan od nas dvojice ne vidi taj zid. Ali u Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu, taj zid je ko Kineski. Jeste da su institucije podijeljene, ali na isti način su institucije podijeljene i u Sarajevu, između klanova SDA, SDP-a, SBB-a...

Ko danas može biti sretan u ovoj i ovakvoj državi? Kako napraviti državu gdje neće biti bitno ko je gdje većina, a ko manjina? Zašto bi neko bio zadovoljan državom, to je nešto kao zgrada, dom kulture. Četiri državne zajednice su se promijenile ovdje u Mostaru. Niko više nije emotivno vezan za državu, osim onih koji žive od nje, državni zaposlenici, ljudi u gradskoj upravi. Većinu ljudi država ne tangira.

S obzirom da su narodi nosioci suvereniteta, narod koji izabere svog predstavnika i ima predstavnika. Hrvatima su predstavnika izabrali Bošnjaci, znači imamo dva bošnjačka člana Predsjedništva i jednog srpskog. To je već viđeno. Da je ovo građanska država, ali nije, to bi bilo sasvim ok. Ne želim da se mješam u stanja drugih naroda. Srećom nisam ni Hrvat, ni Bošnjak, ne znam što bi me se to i ticalo. U svakom slučaju ako jedan narod nije zadovoljan to nije dobro. Što se mene tiče ovo može biti Hrvatska i Hercegovina ili Srbija i Hercegovina, isto kao Bosna i Hercegovina. Vijek države je ovdje trideset, pedeset ili sedamdeset godina... Na kraju ćemo mi ostati jedni drugima bez obzira kako se država zvala.

Jesu li Dodik, Izetbegović i Čović najbolje što ovi narodni imaju i zaslužuju da budu prvaci ili pak postoji neka tiha elita koje ne može da se izbori za sebe? Teorija o tihoj eliti je slična teorijama zavjere. Ne postoji tiha elita. Činjenica je da su preko devedeset posto ljudi u ovoj zemlji religiozni, da preko devedeset posto glasaju za nacionalne stranke. Tu računam naravno i SDP, SBB, Našu stranku... Kako predsjednik SDP-a nikad nije Srbin ili Hrvat?!

Zapravo se na nivou Bosne i Hercegovine desilo ono što se dešava Srbima u Federaciji, da im Hrvati ili Bošnjaci biraju predstavnike. Sad se to desilo Hrvatima na državnom nivou. Može se slobodno reći da bi svi u ovoj zemlji iskoristili tu priliku. U Republici Srpskoj je bolja situacija, Ramiza Salkića su izabrali Bošnjaci i on govori u ime Bošnjaka. Milan Dunović zastupa bošnjačke interese, a predstavlja se kao Srbin. Možda postoje Srbi kao Dunović, ali ja ne znam niti jednog.

Koje je prirodno mjesto intelektualca u ovoj zemlji, bez obzira na nacionalnu pripadnost? Desno, lijevo ili centar? Mjesto intelektulca u ovoj zemlji je zavisno od njegovih prioriteta. Recimo, mjesto Abdulaha Sidrana je uz onog koji ima para. Emira Hadžihafizbegovića također. A mjesto čovjeka koji zna svoj posao i dobro to radi je u kafani u koju izlaze obični ljudi i ne dozvoljava drugima da mu plate piće, jer ne želi da ga neko drugi ucijeni. Ne snima reklame za telekome, pića, posebno ne za kredite. Mjesto mu je u njegovim knjigama, riječima, u onom što radi. Recimo čovjek u ovoj zemlji može biti ministar kulture i u isto vrijeme snimati reklame u susjednoj zemlji. Praviti budalu i od sebe i od zemlje kojoj je ministar.

Kako komentarišeš stanje u filmu, književnosti, znamo da uvijek imaš stav oko tih tema? Politika je ovdje uništila i film i književnost. Filmske nagrade se u ovoj zemlji udjeljuju, ne dodjeljuju. Isto je i s književnim nagradama. Ako se napravi nešto loše i sljedeće što se napravi biće loše. Kad je Danisu Tanoviću udjeljena nagrada, pored Amelie koji je deset puta bolji film od Ničije zemlje, dobili smo čitavu seriju žbaniranih filmova. Tipa Na putu, Grbavicu, koja je mogla biti jako dobra priča, ali loše urađena... Ono što se u početku čini kao dobro, da Bosna i Hercegovina dobije nagradu za film zapravo je loše. Ako hvalite dijete zbog nečega što je uprskalo, loše uradilo ili razbilo, možete očekivati da će to uraditi i naredni put. Mislim da se previše političkih grešaka uradilo da bi se pasta mogla vratiti u tubu.

Šta pišeš zadnjih dana, šta možemo najaviti čitateljima? Počeo sam pisati romansiranu monografiju Mostara i mislim da sam zagrizao prevelik zalogaj. Teško da će se to moći brzo i lako uraditi. Pogotovo pored onih stvari koje moram raditi jer ne snimam reklame za telekome, banke... Imam u vidu roman koji će se zvati Stradanje Mate Paradžika. Čovjek ne postoji pod tim imenom, ali nije fiktivan jer će se mnogi ljudi u njemu prepoznati i dešava se ovdje u Hercegovini.