Vlado Kerošević: Građani BiH nemaju kulturne navike jer se bore da prežive

"Nad tim događajem postojao je jedan veliki historijski nesporazum i ekranizacija je bila prilika da se na određen način skine stigma s ljudi koji su se borili za slobodu života, elementarna ljudska i egzistencijalna prava, odnosno da se pokaže koliko je u to doba preovladavala solidarnost među ljudima, iako su oni bili na veoma niskom stepenu obrazovanja, za razliku od danas kada tog aspekta u međuljudskom odnosu nema", ističe Kerošević.

Neizmjerna međusobna ljubav postojala je između Vlade i Jure, čije je životno iskustvo našem glumcu izuzetno mnogo značilo u glumačkom odrastanju.

"To je bio čovjek koji je očeličen u asketskim, teškim uvjetima života. Faktički, on je imao dva života – do osude na smrt te nakon toga. Znao je to vrlo kvalitetno, koliko je bio obrazovan, elementarnim jezičkim fundusom i životnim iskustvom, upečatljivo prenijeti. To sam upijao jer mi je bilo veoma značajno za moje iskustvene potrebe u okviru studiranja glume", nastavlja Kerošević.

Ovaj događaj i skoro dvodecenijsko Jurino provođenje u zatvoru ostavilo je traume nad cijelom porodicom Kerošević.

"Mi smo do trenutka kada se snimala drama živjeli pod stigmom i naravno da sam imao potrebu da uradim što kvalitetnije, ali mi je negdje u pozadini bilo bitno da cijeli projekat uspije, a kako bi i on (Juro, op.a.) na određen način doživio umjetničku satisfakciju, ako ne drugu, za ono što je u životu napravio", kaže Kerošević.

Naš sagovornik za strica priča da je bio jednostavan i skroman čovjek, koji nije volio pretjeranu prezentaciju svojih zasluga te samim tim nije bio oduševljen idejom ekranizacije Husinske bune. Iako je kao jedan od živih učesnika bune u to vrijeme dao saglasnost za realizaciju projekta, Juro je imao određenu dozu rezerve.

Velika odgovornost

U to vrijeme, kao mladi glumac Kerošević se plašio se da ne dobije ulogu Jure koja bi mu predstavljala veliki teret, ali konačnom podjelom našem sagovorniku je zapala rola jednog od glavnih aktera štrajka Osmana Đulovića.

Drama je prvi put prikazana u povodu obilježavanja 21. decembra – Dana rudara 1980. godine koju je i Juro pogledao.

"Nisam odmah otišao kod njega jer nisam želio naletjeti na emociju. Poslije smo se sreli, a razgovor je izgledao kao u teatru apsurda. Obojica smo znali zašto smo tu, a pauza je trajala nepristojno dugo. Na koncu, kao mlađi, uz savladavanje nelagode, stupio sam u kontakt s njim. Na upit kako mu se dopala drama, on se zamislio, stao te kazao: 'Znaš šta Vladika moj, reći ću ti samo jednu rečenicu. Trebate vi još kupusa pojesti da biste to napravili onako kako je bilo.'", prenosi Kerošević, naglasivši da postoje dva aspekta promatranja stričeve izjave.

"U to doba me nije previše obradovalo jer sam bio iznenađen reakcijom, a s distance koju danas imam, potpuno mi je jasno. Nije bio obrazovan da bi mogao na estetskom nivou iščitati kao ozbiljan umjetnički projekt. Tražio je konotaciju svoje patnje s onim što se zbiva u drami. Ako to nije bilo prikazano u doslovnim segmentima koje je on osjećao, ostavljalo ga je hladnim prema onome što se zbiva", istakao je Kerošević.

Odan svojoj profesiji

Kerošević je već 38 godina aktivan na glumačkoj sceni i predstavlja osobu koja je veoma odana svojoj profesiji. Kaže nam da odan znači biti pod opsesijom svoje profesije, te pod nastojanjem da svakoga dana, svakom glumačkom ili sličnom zadatku u oblasti glume daš novu spoznaju, odnosno kamenčić više u mozaiku koji zatvara jedan život.

Ovaj nekadašnji dekan Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli za glumu ističe i da je veliki izazov, ogromna inspiracija, poezija te istina bez koje ne može da živi.

"Glumački život je posljedica glume koju živi moja umjetnička ličnost, a gluma i glumački život reverzibilno djeluju na moju privatnu ličnost. To je jedno trojstvo koje traje već skoro 40 godina i u kome se održavam zahvaljujući velikom htijenju da realizujem ideje koje sam savladao još kao student na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu", navodi Kerošević.

U 38-godišnji glumački staž stalo je mnoštvo uloga, a Kerošević kaže da imaju one koje su bitne, odnosno koje su reperi u sazrijavanju glumca. Jedna od takvih je rola derviša Ahmeda Nurudina u predstavi "Derviš i smrt" koja je nastala po istoimenom djelu Meše Selimovića, u dramatizaciji Nebojše Bradića.

Ovom liku se Kerošević dva puta vraćao i to u 40. i 50. godini života, a dobio je i prestižne nagrade za kreacije koje je primijenio prilikom utjelovljenja lika.

"Moram priznati da u oba perioda mog života Nurudin nije zvučao isto. Svaki put je imao potrebe za doradama, novim spoznajama i prezentacijama, što govori koliko je to velika literatura. Druga uloga je Zmaj od Bosne koju sam igrao mnogo puta i koja je ukrašena ozbiljnim nagradama, ali je predstavljala značajan istraživački rad na planu realizacije historijske drame u bh. teatarskim uvjetima", nadovezuje se profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli.

Navodi i lik Mehmed paše Sokolovića u predstavi "Veliki vezir" koja je rađena po istoimenom djelu Derviša Sušića, kojem se također dva puta vraćao, kao i komad "Posljednja ljubav Hasana Kaimije" gdje je ostvario dvije role.

Za njega je izuzetno važno i nekoliko komedija u kojima je igrao, a bez kojih ne bi mogao zatvoriti lični opus. Tu su "Ženidba", "Svečana večera u pogrebnom preduzeću" te "Sumnjivo lice" u kojoj je dobio nagradu za najboljeg mladog glumca u BiH od stručnog žirija revije "Dani".

Sve više umjetnika u politici, a umjetnost sve lošije prolazi

Sistem vrijednosti u BiH nažalost je odavno poremećen. S obzirom da politika nigdje u svijetu nije plaćena kao kod nas, mnogo je umjetnika danas politički angažovano. Kerošević kaže da je tragična činjenica da je sve više umjetnika u politici, a da umjetnost sve lošije prolazi u tretmanu politike u BiH.

"Politika sve radi da umjetnost apsolutno marginalizira, da je ukine i na njeno mjesto postavi neke druge etno-kulturološke sadržaje koji će biti instant varijanta, odnosno supstitucija za umjetnost i to je tragična pojava. Umjetnost nestaje, a umjetnici-političari nastaju. Najgora će biti varijanta kada umjetnici-političari budu morali donositi i glasati o tome da se ukine umjetnost", smatra naš sagovornik.

Kaže i da su politika i umjetnost uvijek bili u sukobu.

"Političari ne vole kada im vi pokrećete 'ganglije' da razmišljaju o čemu u dnevno-političkoj pragmi ne bi trebali razmišljati, a umjetnost bez toga ne može. Ona mora postavljati pitanja i teži da bude svevremena, sveprostorna, univerzalna i vizionarska, što je uvijek problematično za političku elitu. Njima natekne mozak od nečega što bi moglo biti provokacija za njihovu egzistenciju i opstanak. Oni ne vole umjetnost, oni ne čitaju i kad to moraju da gledaju, to je za njih veliki smor i napor. Tu se nalazi umjetnost pred apsolutnim gubitkom bitke i rata", kaže Kerošević.

Smatra da mladi ljudi koji se školuju na akademijama širom BiH moraju pretvoriti kvantitet svojih diploma, znanja, iskustava, želja i ambicija u jedan drugi oblike reforme u umjetnost, odnosno jedan revolucionarni zahvat u kom će odbraniti načelo prava za egzistenciju u uvjetima u kojima žive.

Potcrtava i da je umjetnost nacionalno blago jedne zemlje te da predstavlja prozor u svijet.

"Kamo sreće da smo preko umjetnosti išli ostvarivati političke, ekonomske i pravne konekcije u svijetu. Nažalost, mi imamo situaciju u kojoj smo se našli i koja je bezizlazna", dodaje on.

Uništen ozbiljan sloj ljudi

Na upit da li je položaj umjetnosti u BiH danas posljedica stanja u politici ili u društvu, Kerošević kaže da je raspadom bivše Jugoslavije uništen ozbiljan sloj ljudi koji je veoma mnogo značio za opstanak društva i socio-kulturoloških kriterija u njemu.

"To je srednji sloj, odnosno radnička klasa koja danas ne postoji jer su 80 posto klasični robovi koji rade u velikim magnatima za zagarantovani minimalni lični dohodak. Ne pitaju ništa, uzmu se za bradu i kažu: 'Ne, važno je da je svakog prvog u mjesecu meni mojih 410 KM. Šta ću jadan, ne znam šta da radim. Samo da ne puca.' To je dovelo do toga da više nema radničke klase, to je klasično roblje", istakao je Kerošević te dodao:

"Na niskim platama toga roblja pojedinci užasno profitiraju. Imate sad slučajeve tipa Todorića u Hrvatskoj i to će se vrlo brzo preliti na BiH. Imat ćemo mi svoje 'Todoriće' koji će, naravno, kao i ovaj, naći svoju rezidencijalnu liniju u inostranstvu iz koga ga niko živ neće moći dobaviti u BiH da odgovara. Ovdje će ostati pustoš iza njih, siromašni i nesretni ljudi te oni koji su na putu za zapadnu Evropu. O tome niko neće da priča, ali pola stanovništva BiH razmišlja o odlasku kako bi sebi pronašli egzistencijalni minimum potreban za normalan život. U takvoj situaciji ljudi nemaju kulturne potrebe, a ne mogu ih ni imati. Nemaju ni kulturne navike jer moraju honorarno raditi nacrno kako bi preživjeli… Danas pričamo je li društvo ili politika krivo. Uslovno rečeno, demokratska, pluralna politika je nametnula ovaj okvir u kome će se narod izrabljivati po principu: Budi sretan što si živ."

Smatra da kultura i umjetnost teško mogu pomiriti ljude i učiniti ovaj prostor boljim mjestom za život, jer ih oni, kako je naveo, nisu ni posvađali.

"U najširem smislu riječi kultura je bila razlog nacionalnog raslojavanja, borbe za autonomni jezik, autohtonu kulturu, etno-klerikalne običaje... Sve su to bili razlozi razdvajanja na prostorima BiH, ali, nažalost to nije ova kultura o kojoj ja govorim, odnosno to nije umjetnost u kulturi kao sofisticirani oblik kulturne potrebe i načina života. To su bile neke druge potrebe koje su dovele do najcrnjih i najkrvavijih obračuna. Danas se ratne sjekire vade na pomen jezika, nacije, riječi ugroženost, ratnog zločina... Svi smo poginuli, unesrećeni... Sve odjedanput postaje relativno jer je situacija u kojoj je rat završen, a nema nikoga ko ga je izgubio. Svi se osjećaju pobjednicima na zgarištima. Osjećati se tako, a ne prihvatiti činjenicu da si sam to zgarište napravio, vrlo je ozbiljan problem politike danas. Iz tog problema vrlo teško će se naći izlaz", zaključuje Kerošević.