Zaboravljeni sarajevski običaj koji budi lijepe uspomene: Znate li priču o šarenim svijećama?

Vremena se konstantno mijenjaju. Dolaze neka nova, modernija i, po mlađim generacijama, "ispravnija", dok uporedo s njima nastaju i novi običaji. Međutim, o onima na kojima su odrastali naši roditelji, nane i dede, i koji su im poslužili da stvore neke od najljepših uspomena, uvijek je lijepo znati.

Tako je i kada je riječ o šarenim svjećama, starinskom i zaboravljenom običaju, koji i danas u ljudima budi lijepa sjećanja i želju da se vrate u djetinjstvo.

Mnoge se priče, uspomene, a možemo reći i legende, povezuju uz šarene svijeće. No, ono što bi za početak trebali znati, jeste da je riječ o običaju koji nije utemeljen u islamu. Radi se o nečemu što je proizašlo iz suživota s drugim narodima, sa kojima su muslimani Sarajlije provodili vrijeme i međusobno se poštivali. Kasnije, poprimio je jednu svoju dimenziju i značenje.

Iako je to nekada bilo sasvim drugačije - izradom ovih svijeća su se ranije bavile mnoge porodice i one su se mogle kupiti posvuda, najviše po Saračima - danas se šarene svijeće mogu nabaviti samo na jednom mjestu, a pravi ih i samo jedna osoba. Riječ je o gospođi Emiri Delalić Joksimović.

Gospođu Emiru posjetili smo uoči posljednjih dana ramazana, kada se ove svijeće najviše i kupuju, a ona nam je otkrila više o ovom običaju, ali i tradiciji koju jedino ona održava.

Svijeće kao simbol mubarek noći i svjetlosti u kući

"Ova priča je poput vremeplova. Moja majka je kao dijete izrađivala šarene svijeće kod svog dajdže. Znači, tradicija postoji sigurno preko sto i više godina. Nekada je to bilo jako popularno, a radilo se najviše o dječijem običaju - da djeca pamte mubarek večeri i vesele im se. Svi su bili radoznali i oduševljeni svijećama, jedva se čekalo da se upale, a onda bi se promatralo koja će najduže gorjeti. Mada ima raznih priča i dubljih značenja, u to ne bih ulazila", započinje Emira.

Baš poput mnogih Sarajlija i Sarajki, i Emiri su navrle prve uspomene na šarene svijeće. Njen otac bi ih poredao na dasku pa stavio na prozor, a zatim bi ih palili, čekajući da se upale i kandilji. Kuća bi, kaže, uvijek bila ispunjena svjetlošću - što je i bio cilj ovog običaja.

Tradicija se prenijela s koljena na koljeno. Emirina majka naslijedila je posao od svog dajdže, a potom ga prenijela i na Emiru.

"Majka mi je ostavila u amanet da nastavim ovaj običaj jer je to bila tradicija održavana stotine godina. I, ja sam to učinila. Posao nije nimalo jednostavan, za njega treba puno truda, ali dok mogu i dok sam živa, trudit ću se da ga nastavim", govori Emira.

Iza svake svijeće je veliki trud

Emirine šarene svijeće danas se mogu kupiti samo u blizini Begove džamije, a takozvani lik (svežanj) od njih pet košta 4 KM. Uglavnom se brzo rasprodaju, a Emira ističe da ih pravi tokom hladnijih mjeseci, ali i da joj u tome pomaže njena sestra.

"Kada dođu hladniji dani napravim obične bijele svijeće od čistog parafina i držim ih na hladnom mjestu, a kada zatreba, uglavnom uoči ramazana, slijedi farbanje. To može biti nakon godinu dana, par mjeseci ili po potrebi. Tako se čuva njihova postojanost. Sam proces pravljenja je cijela jedna procedura i ne može se naučiti samo prepričavanjem. Jako veliki trud je uložen u to i posao često ne može raditi jedna osoba", ljubazno objašnjava ona.

U posljednje vrijeme, ističe Emira, problem joj pravi i nedostatak materijala, no, nekako se uspijeva snaći.

Pitali smo je i zašto je ovaj običaj većini danas nepoznanica.

"Struktura stanovništva danas se skroz promijenila. Ljudi su se doselili, neki odselili pa tako nema mnogo onih koji znaju za šarene svijeće. Uglavnom ih se sjećaju oni koji su odrasli u Sarajevu i prolazili Saračima, kao i njihova djeca", priča nam Emira.

Jedno od te djece je i, danas historičar, Mufid Garibija, koji nam objašnjava da su se šarene svijeće kupovale i pored mubarek večeri te da su nekad bile sastavni dekorativni dio svake kuće. On se prisjeća i da su ih kupovali čak i oni u čijem domu nije bilo djece.

"Svijeća je bila simbol mubarek noći i način da roditelji, s koljena na koljeno, uče svoju djecu da te noći poštuju i odaju im počast. U periodu kada u Sarajevu nije bilo svjetla, palile su se ove svijeće, a to se nastavilo i kasnije. Gdje nije bilo djece, palili su ih odrasli. Bilo je to nešto što je svima interesantno", govori nam Mufid pa nastavlja:

"Ne radi se ni o kakvom širku nego prelijepoj tradiciji, koju su pogotovo hranila djeca. Svijeće nanizane na oklagijama mogle su se, poput vaktije koja se nekada prodavala, kupiti kroz cijele Sarače i bila je to sasvim normalna pojava. Najmanje ih se kupovalo pet, a neko bi uzimao i više. Danas je to, nažalost, rijetka pojava", govori Mufid.

Kako kaže, svežanj od pet svijeća, simbolizira pet islamskih šarti, ali i pet namaza, dok boje svijeća predstavljaju kulturni identitet BiH - folklor.

"Pored svijećnjaka za obične svijeće, u tekijama i džamijama bili su i oni za šarene svijeće. Tada su se pravile znatno deblje i veće kako bi mogle duže trajati, a najviše su se palile uoči Lejletu-l-Regaiba, Lejletu-l-Mi'radža i Lejletu-l-Berata. I danas ima dosta džamija koje imaju svijećnjake za šarene svijeće", govori Mufid.

"Svaki pravi Sarajlija mora ih se sjećati..."

Na društvenim mrežama, često se mogu pronaći objave o ovom običaju. Neki ne skrivaju da prvi put čuju za njega, ali i da im se priča dopada.

"Generacije koje se ne sjećaju šarenih svijeća vjerovatno su živjele negdje malo dalje i njima je to nova priča, Ali, oni koji su živjeli u Starom gradu i odrasli u tradicionalnom muslimanskom duhu, to moraju znati, jer one su bile u svačijoj kući i svakoj mahali", ističe Mufid.

Za kraj, zaključio je da je samo pitanje dana kada će ovaj posao, koji je, kako kaže, nekada bio i unosan, ponovo zaživjeti. Tome se nada i Emira i dodaje da bi voljela da se tradicija očuva i nakon nje.

"To je uspomena na moju majku i voljela bih da se ona nastavi. Nisam sigurna hoće li je neko od mene naslijediti, možda to bude moja sestrična. Ko zna", zaključuje Emira.

Bez obzira jeste li za šarene svijeće čuli po prvi put i imaju li one za vas neko značenje, priče o njima još uvijek žive. Riječ priča, kažu, dolazi od riječi pričuvati pa bi tako ona značila nešto što je pričuvano. Zapravo, kroz priče se čuva nešto s željom da se ne izgubi smisao, a šarene svijeće i jesu smisao jednog vremena, koji, bar pisanim tragom, treba sačuvati.