Marcus Weisen piše kako je u Sarajevu postao svjedok priče o iznimnoj otpornosti muzeja. Dogodilo se to u oktobru 2014. godine, kad je bio glavni govornik na balkanskoj konferenciji o muzejima - "Balkanski muzeji bez granica" u Sarajevu.
"Priča se odvijala u toku noći, a mnogi sudionici su se pridružili obilasku Nacionalnog muzeja Bosne i Hercegovine. Ušli smo kroz stražnji ulaz uz pratnju tihog osoblja. Kako smo ušli, sobe su se na trenutak osvijetlile, da bi uskoro ponovo utonule u mrak. Vidjeli smo izvrsnu neoklasičnu zgradu, zapanjujući kolekciju minerala i različite eksponate...", piše Weisen.
On dodaje kako zanatlije i dizajneri nisu plaćeni za svoj rad. Ustvari, niko od osoblja nije plaćen, budući da je muzej, podsjeća, bio prisiljen zatvoriti svoja vrata prije dvije i po godine zbog nedostatka finansijskih sredstava.
"Većina zaposlenog osoblja je u muzej od njegovog zatvaranja dolazila po principu rotacije, provodeći u njemu možda jedan dan svake druge sedmice. Ovo je uporan i konstruktivan protest u korist kulture i obrazovanja", navodi se u tekstu.
"Kompleksno naslijeđe rata i današnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine uključuje mnogo političkih stranaka na Balkanu, kao i zapadnih sila i Ujedinjenih nacija. Daytonski mirovni sporazum, koji je zapečatio kraj rata, rezultirao je sistemom odlučivanja koji izgladnjuje sedam glavnih kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini od stabilnog finansiranja", piše Marcus Weisen, te dodaje kako dva autonomna entiteta Bosne i Hercegovine nemaju volje da se posvete osiguravanju sredstava za rad muzeja, dok država BiH u ovakvom ustavu nema nadležnost nad kulturnim sektorom.
"Uspješne i inkluzivne kulturne institucije miru daju smisao. Stanje kulture je odgovornost svih uključenih sila, a kulturne organizacije u Evropi trebaju podići svoj glas i pozvati na rješenje ove situacije. Jednog dana, oni koji donose odluke u Bosni i Hercegovini će biti ponosni na izvrsnu kulturnu baštinu koju čuvaju za generacije koje dolaze", zaključuje Weisen.