Banja Luka kao simbol onih koji su danas izgubili priliku da se pomire s Balaševićem

Da je veličina nekog čovjeka nemjerljiva savršeno se vidi po količini sreće ljudi koji su imali priliku da ga čuju - njegove pjesme, riječi, bar jedan gest... a još više po ogromnoj tuzi onih koji tog velikog Đorđa Balaševića nisu imali priliku da osjete i da se s njegovim zvukom pomire.

Koliko je Banjalučana samo sanjalo da će imati šansu ponovo da ga sretne, a sada su to izgubili zbog proste gluposti, budalaštine i ništarije, zbog nebistre riječi i nesrećno glupog mišljenja, zbog pogrešnog osjećaja za vrijeme.

Ta odbojna ideološka prezrivost radijskog voditelja koji je Balaševiću rekao da se ne treba vraćati u Banju Luku jer pjeva i za one koji su ostali i koji su otišli, pokazuje koliko smo nisko glupi.

Godinama poslije rata smo puštali mnoge stvari da nestanu jer nikada nije bilo pravo vrijeme baš kao što je taj grad pustio Balaševića. Ostavljali smo po strani neriješene konflikte, ljubavi, sjećanja, sve zbog iluzornog osjećaja o neprolaznosti. Ostavljamo i danas i ostavljat ćemo dok zauvijek ne izgubimo svaku mrvicu nas, baš kao što smo jednu, krupnu i bitnu, izgubili danas.

Bez obzira koliko nas podjela razdirale još uvijek i koliko smo primorani da izaberemo jednu stranu. Večeras jasno možemo vidjeti koliko su različitosti male, a podjele nebitne jer svi osjećamo isto večeras i svi tugujemo za Đoletom, čovjekom koji je uspio da ujedini ljude i tokom rata, a i nakon smrti.

Naposlijetku ipak, njegova smrt pružila nam je i mrvicu nade, da smo bolji ljudi “da su možda došli bolji dani da bolji budemo mi”.