Dragan Urlić - svjetski poznati muzičar koji "nije dorastao" da svira u rodnom Sarajevu
Urlić je prije rata radio kao violinist u Narodnom pozorištu i u Sarajevskoj filharmoniji. Bježeći od "ludila" koje je zahvatilo njegov grad, utočište je pronašao u Parizu, gdje je Sarajevsku filharmoniju zamijenio hodnicima pariskih metroa. Imao je samo violinu, sarajevski šarm i balkansku upornost.
"Sticajem okolnosti i slijedom događaja koji su se uklopili jedan u drugi došao sam u Francusku, u Pariz, gdje i sada živim. Prvi dani su bili veoma teški i komplikovani. Otišao sam od rata i bombi pokušavajući nastaviti normalno, a našao se u ogromnoj džungli u kojoj također čovjek može biti izgubljen, čak veoma brzo, ako ne pronađe neku pravu ideju vodilju i ako nema životinjski instinkt za opstankom. Kao i mnogi drugi muzičari iz svih krajeva svijeta, koji pokušavaju naći svoje mjesto pod suncem u Parizu, počeo sam svirati po hodnicima metroa, vagona prigradske željeznice i terasama malih i velikih bistroa", ispričao je Urlić.
Prije 15 godina Urlić je sastavio bend Loulou djine, kojeg čini šest članova i za koji se može reći da je multikulturalni, jer su članovi iz Srbije, Turske, Japana...
Svjetski, a naše
"Naziv Loulou Djine ima porijeklo od ciganske riječi luludja što znači cvijet. Za mene je taj cvijet pasiflora - rajski cvijet, prelijep, ali treba mnogo komponenata da se udruže kako bi procvjetao. Prije svega pažnje i ljubavi", istakao je popularni muzičar, dodavši da su do sada svirali u 12 zemalja na tri kontinenta.
Sviraju romsku muziku, na svoj specijalni način.
"Sviramo muziku naše lijepe nekadašnje zemlje, sa akcentom na romsku muziku. Da, svako ima svoj neki blues, a mi ga povezujemo sa rifovima rocka, jazza, orijenta i naravno Balkana i naše (moje) duše, koja negdje u potaji pati za onim što se dogodilo prije 20 godina. Sve to je jedan blues koji se čuje i izlazi iz nota Loulou djine", kazao je Urlić.
O njegovom bendu pisali su brojni svjetski časopisi, a snimljen je čak i film.
"Moja grupa je jedna od prvih koja je počela svirati i interpretirati tu našu balkansku i romsku muziku u Francuskoj, nakon uspjeha filmova Emira Kusturice i Tonyja Gatlifa sredinom 90-ih godina prošlog vijeka i to na brz i dinamičan način. Mnogi časopisi, među kojima Nova, Liberation, Le Monde i Figaro, u najavi naših koncerata su rekli da smo najeksplozivnija grupa sa jugoistoka Evrope, neka vrsta tornada", istakao je Urlić koji u bendu svira violinu, a uz to je i glavni vokal.
Njegovu muziku s oduševljenjem slušaju i Romi.
"Jedan mi je rekao: 'Zezaš, ti tu violinu sviraš k'o naš, samo nisi garav!', a drugi: 'Iako nisi naš, uspio si me rasplakati'. Imao sam priliku dijeliti scenu sa najvećim imenima jazz/manouche swinga i romske swing muzike, koji respektuju moj i rad moje grupe. Ponosan sam", dodao je.
Sarajevo neostvarena želja
Romskoj muzici, kako tvrdi, približio ga je rat. Inače, on sluša pop, rock, filmsku muziku i klasike iz kojih je izrastao i upustio se u avanturu koju i danas proživljava. Ipak, tvrdi da mu je najdraža pjesma "Uzalud vam trud svirači", u kojoj riječ slavonske uvijek zamijeni riječju bosanske.
"Pjesme koje pjevam i aranžiram ni u kojem slučaju ne smiju vrijeđati nekoga ili buditi nacionalizam. Zatim, gledam da je to harmonična pjesma koju mogu predstaviti i na neki drugi način", kazao je.
Urlićeva velika želja je da jednog dana zasvira u svom rodnom gradu, Sarajevu, u koji često navrati.
"Više puta sam pokušavao napraviti koncert, pitao sam i nudio. Odgovora nije bilo. Snimio sam četiri CD-a, svirao 500 koncerata, prešao tri kontinenta, film o našoj grupi prikazan je u 40-ak zemalja i dobili smo odlične kritike, ali čini mi se da nisam dorastao da odsviram koncert u rođenom gradu koji nosim u srcu. Šteta, žao mi je", kazao je Dragan Urlić.
