Emotivna priča Violete iz Srebrenice: Svirajući bubnjeve naučila sam biti ponosna na ono što jesam

Violeta se kao drugo dijete rodila u Srebrenici gdje su njeni roditelji došli iz Bugojna 1996. godine. Najprije su živjeli kao podstanari da bi pet-šest godina nakon dolaska kupili stan. Pričaju da žena koja im je prodala stan živi u Vogošći, da ih redovno obilazi i da sve ove godine njeguju prijateljstvo s njom. Nakon što njena majka završi rečenicu, Violeta nastoji dati i svoje mišljenje o onome o čemu se govori, da dopuni i objasni. Na sva pitanja odgovara jasno i razborito, puštajući da njen smisao za humor dođe do izražaja. Opušteno i veselo priča o svojim nastupima naglašavajući koliko joj je važno što je dio jedne muzičke priče.

"Meni je muzika kao terapija. Volim bubnjeve, volim zvuk koji oni stvaraju, volim da improviziram i ukupno je veoma umirujuće. Nikad nemam tremu. Uvijek, kad su koncerti, zagledam se u jednu tačku i tako se isključim. Nastavnik mi govori da sam dobra. Valjda sam?! A opet, možda i nisam toliko dobra, ali meni je dobro", kaže Violeta.

U Srebrenici djeci mimo škole ostane ulica kao jedini prostor za zabavu i druženje, što je bio razlog da Valentina, zajedno s drugim roditeljima, brine o svijetu u kojem će odrastati njihova djeca.

"Od kada se rodila pitala sam se kud ću s njom. Ovdje nema ništa. Igrališta i ulica nisu garancija ničemu. Razgovarala sam i sa drugim majkama, pokušale smo na razne načine smisliti sigurno okruženje za svoju djecu… Srećom da je počela učiti svirati bubnjeve. To mi je bilo ogromno rasterećenje jer znam da je gore na sigurnom i da je niko neće uznemiravati. Čak i kad putuju na koncerte i kampove, ona se meni javi kad dođe, kad negdje ide, kad se vrati... Nikad se nisam brinula", kazala je majka Valentina.

Nakon redovne nastave Violeta odlazi da vježba. Često dođe prije svih ostalih, jer joj je lakše da dođe ranije, nego da se poslije škole vraća kući odakle bi opet morala prema centru grada gdje se nalazi zgrada "Kuće dobrih tonova". Vrijeme dok čeka nastavu ona iskoristi vježbajući, a kad nastava počne, ona se pridruži zajedničkom učenju. U međuvremenu ima osiguran ručak, što joj je dodatna olakšica.

"Najdraže mi je odmah poslije škole otići na bubnjeve. Neko vrijeme budem sama u vježbaonici i to mi baš godi. Jednom sam gostovala i na televiziji, čak sam i u jednom filmu igrala. Volim nastupati", dodaje Violeta.

Kad se rodila u bolnici u Zvorniku, Violetu su morali odvesti u Beograd na hitnu operaciju. Njena majka je ležala u krevetu i čekala da joj donesu dijete. Govorili su joj kako će sve biti uredu i kako će joj što prije pokazati bebu, ali, ispostavilo se, tada ništa nije bilo uredu pa su ljekari iz porodilišta tek rođenu bebu, zamotanu u deku, unijeli u ambulantna kola i poslali prema Beogradu. Prema riječima njene majke, svi su mislili da neće preživjeti. U Beogradu su joj najprije operisali jednjak.

"Bili su to najteži dani u mom životu. Kad su prošle operacije i kad sam došla u Srebrenicu, ona je jedva bila živa. Kasnije su mi komšije priznale da su pričali kako neće ni jutra dočekati. Borila sam se za njen život, noćima nisam spavala, zapisivala sam svaku tabletu koju joj dajem, sat i minutu kad je uzela lijek. Nisam znala kad je dan, a kad noć. Molila sam se da moje dijete preživi. Njena starija sestra je mnogo ispaštala zbog toga, ali se mnogo brinula za nju i pomagala mi koliko je mogla. Kad sam izlazila iz bolnice u Zvorniku bilo je najteže. Sve majke su iznosile djecu, a ja torbe… Kad su mi onda u Beogradu rekli da mora na drugu operaciju, pomislila sam: 'Bože, zar nju tako malu?!'", prisjeća se Valentina.

Godinama poslije, osim što je Violeta kroz svoj tinejdžerski život naučila svirati bubnjeve, ona je u "Kući dobrih tonova" pohađala i kurs njemačkog jezika, što joj je pomoglo da se snađe tokom boravka u Havixbecku. Priznaje još da više voli rižu koju servira kuharica Šefija na pauzi između sviranja, nego rižu koju napravi njena mama.

"Ja sam njoj uvijek govorila da joj riža nije kao kod Šefije pa je ona jednom pitala za recept, ali opet nije uspjelo", kaže Violeta koja nastoji da što više vremena provodi sa svojom majkom, svjesna da će doći dani kad će je studiranje, poslovi i obaveze možda odvesti iz Srebrenice.

"Gdje god da odem i šta god da budem radila bit ću ono što jesam, odgovorna i vrijedna. Nijednu obavezu neću preskakati i na vrijeme ću polaziti na posao. Sve godine školovanja uvijek sam bila spremna desetak minuta prije nego što dođe autobus", kaže Violeta, dodavši da je učeći svirati bubnjeve naučila da može, bez obzira na okolnosti, prepreke i poteškoće, biti ponosna na ono što jeste.

Popodne koje smo proveli s Violetom i njenom majkom bilo je sunčano i toplo, pišu iz "Kuće dobrih tonova". Takve jesenje dane mještani koriste da pripreme drva za predstojeću zimu. Bez obzira na to što će se, kad dan okraća i zimski snjegovi zametu ulice, u domovima svjetla gasiti s prvim mrakom, kroz ulice će odjekivati glasovi iz "Kuće dobrih tonova", vježbat će se za nastupe hora, bend će svirati novu kompoziciju, a Violeta će zajedno s desetinama drugih mlađih kolega odrastati u okruženju u kojem može da se zabavlja, uči i uživa.