Gino iz Kultur Shocka: Ja nisam imigrant, još uvijek imam bosanski pasoš
Među njima je i Sarajlija Srđan Gino Jevđević koji je u grupi od njenog osnivanja. Gino je ovdašnjoj publici poznat po hitu “Mače moje čupavo“ iz osamdesetih, a u Seattlu se našao 1995. godine nakon što je u Sarajevu proveo rat. Godinu poslije nastao je Kultur Shock. Sa Ginom smo razgovarali o muzici, društvu i novom albumu grupe.
Gino, Kultur Shock je veoma popularan na ovim prostorima, iako tvrdite da vas nema u komercijalnim medijima. Kako to?
Nema nas nigdje, što je fenomenalna stvar. Vremena su se promijenila. U moje vrijeme, dok sam ja bio mlad, trebala je diskografska kuća, radio, televizija, novine... Ljudi su radili muziku iz razloga da budu bogati i slavni. Danas to nije potrebno zbog interneta i svega ostalog što se dešava. Treba ostati samo vjeran sebi i ja mislim da će onda sve ostalo biti na mjestu.
A u svakom gradu imaš nekih 500 ljudi koji te vole bez obzira na sve, zato što si ti-ti. I ako se ne promijeniš, tih ćeš 500 ljudi držati do kraja svog života. Mi smo odlučili da sviramo za njih.
Koje je mjesto društveno i politički angažirane muzike u BiH trenutno? Da li mislite da takva muzika može nešto promijeniti?
Muzika uvijek može nešto promijeniti i nikad ne može ništa promijeniti u istom momentu. Mi nikad nismo svjesno slali nikakvu poruku, samo se češemo tamo gdje nas svrbi. Ja bih volio da mi pjevamo o pticama i cvijeću, ali ne vidim nešto specijalno u tome. U ona doba kad sam bio mlad pjevao sam o pticama i cvijeću, jer nam je bilo lijepo. Sad nam nije lijepo, ono što mi radimo je socijalni komentar, i lični komentar tvoga osjećaja, kao što je naprimjer apstraktna fotografija ili apstraktna slika, ne moraš znati šta ona konkretno predstavlja, ali osjećanja se trebaju probuditi.
Spomenuli ste ptice i cvijeće, ja bih spomenula i jedno mače. Da li postoji i dalje negdje taj dio identiteta Gine koji bi možda propjevao o nekim temama koje su malo više komercijalne, ljubavne i slično?
Ja nemam apsolutno nikakva antiprotivna osjećanja prema tom bivšem meni. To što sam radio ranije radio sam zato što mi je to ležalo i zato što sam to volio. Sada to više nisam ja. Mi se svi mijenjamo, a najgore što čovjek može učiniti kad osjeti da se promijeni je da pokušava ostati isti.
U jednom ste intervjuu rekli da Vam je u našoj kulturi najgora stvar to što niko nema pravo da se promijeni.
Jeste. I ne samo to. Kad te opišu u svojoj glavi, kad te stave u nekakvu fioku i kad ti odrede vijek trajanja i kažu valjaš li ili ne valjaš, ako se promijeniš, to smatraju kao ličnu uvredu. I njihova prognoza im je važnija od tvog ličnog života, što je apsolutno apsurdno.
Život je veoma dug. Ja osjećam da imam neka dva, u ovom momentu se razvija treći život. Prvi život je bio u Sarajevu, drugi život je bio u Americi kad sam došao sa Kultur Shockom, treći život je evo sada. Radim pozorišne predstave s ljudima koji imaju razvojna i mentalna oštećenja, isto tako sa standardnim glumcima radim ono što se meni radi u ovom momentu. Psihologija me zanima, život je kratak i ako punim plućima ne udahneš sve što ti se udiše kajat ćeš se poslije toga. Zapravo, nećeš čak ni vremena imati da se kaješ. Ljudi nekako ljubomorno čuvaju ono što su uradili, što su završili, a to ne smiješ napraviti sam prema sebi, nije pošteno prema sebi.
Kako vidite Sjedinjene Države koje su Vas primile 1995. i Sjedinjene Države danas, pogotovo u svjetlu predsjedničkih izbora i Trump euforije?
Amerika je uvijek bila podijeljena. U muzici samoj imaš bijelu muziku i crnu muziku, zbog toga mi ne sviramo po Americi toliko često, mi smo negdje braon, bež. Šta je Trump? Vrlo je jednostavno šta je Trump. Trump je fašista. Fašista ima u svakoj zemlji 12 posto. Fašisti se pojave u momentu kada određeni dio populacije, neobrazovanog naroda, osjeti, kad mu se baci koska da za sve njihove probleme nisu krivi oni sami nego ljudi koji ne izgledaju kao oni. Ja mislim da je Trump toliko glup ustvari. Što se njega tiče, ja uopšte ne mislim da on razmišlja. Mislim da čak i ne konta šta govori. Lupi pa mu prođe, jer ima budala, pa se onda oduševi sam sobom. Meni to tako izgleda.
Čisto sumnjam da ima ikakve šanse da on pobijedi, ali ja sam do sada već bio 1.000 puta u krivu, nemojte mene slušati. Vidite šta se 1992. dogodilo, a ja na sva zvona govorio da neće. Znači, mene nemojte slušati, ja mogu pogriješiti.
Sa današnje perspektive, usred migrantske krize, kako vidite pjesme "Build the Wall" i "We Came to Take Your Jobs Away"?
Nažalost, mi smo kao nekakav prorok, šta god smo prije osam godina napisali to se obistinilo, čisto me strah sad ponovo napisati pjesmu. Zamisli da sad napišem pjesmu o propasti svijeta i atomskoj bombi. Ne smijem. Otvoriš oči, vidiš šta se dešava pa kažeš. I onda se poslije toga sve to desi. Sudbina svake poštene umjetnosti jeste da ukaže na ono što se dešava i što bi moglo da se desi.
Ko su manjine u Vašoj novoj pjesmi "Staze manjine"?
Sve manjine koje postoje, što nas pravi velikom većinom. Što sam manja manjina, veća sam većina. Manjina krvari već godinama. Vijekovima manjina krvari. Žene u svijetu nisu manjina, ali bile su potlačene i diskriminisane od matrijarhata na ovamo. Manjine kao što je gay populacija. U našem svijetu više od 99 posto roditelja će prije potpisati da mu dijete bude kriminalac nego gay, što je najgluplja, najapsurdnija stvar na svijetu. Međutim, to je tako, mi smo takvi.
Nama je najvažnije šta komšija misli, ovo ostalo nema veze. Sreća mog djeteta nije važna. Nacionalne manjine, vjerske manjine i rasne manjine ustvari daju jednu veliku većinu ljudi koji slobodno misle. Ljudi koji slobodno misle su manjina, manjina zdravog razuma. Zajedno nas ima. Kad bi Barack Obama pobijedio u Americi da nije manjina?
Čini mi se da se te manjine rijetko kada mogu ujediniti
Problem je to. Naprimjer imigranti, koji su manjina, za koje se ja zalažem, za koje se ja borim, mene pravo nerviraju kad počnu svoju homofobičnu religioznu retoriku. Ja nisam imigrant, ja sam otišao na kulturnu razmjenu. Ja još uvijek imam bosanski pasoš. Ja poludjeh tamo dokazujući ljudima. Mi smo sada uradili ovaj album koji smo kompletan donirali za sirijske izbjeglice.
Poludjeh hodajući tamo po raznim zgradama vlade trudeći se da imigrantima bude bolje, a oni se onda okrenu i počnu priču mržnje protiv LGBT populacije. To je tako, borba protiv prirodnih saveznika. Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, mi svi mislimo da su nam Nijemci bolji prijatelji nego što smo sami sebi.
Kako biste uporedili kulturnu scenu u Sarajevu danas sa kulturnom scenom Sarajeva iz rata?
Nije pošteno da ja to tako govorim. Ja sam bio dio te kulturne scene iz rata, a sada nisam. Ne želim o tome pričati, nije pošteno upoređivati. Prije rata se više ulagalo, a sada robno-novčani odnosi to ne dozvoljavaju. Daj nam iste šanse pa ćemo onda upoređivati. A u ratu smo imali sve na svijetu da imamo dobar kulturni život, imali smo probleme, imali smo molsku varijantu, granate su bile, ja sam morao trčati između snajpera da bih došao svaki dan da radim Kosu.
To je bilo najplodonosnije vrijeme. Ja mislim da ni prije rata, ni poslije rata nismo dostigli onaj vrhunac artističkog naboja koji smo imali u ratu. To je to zbog čega narodi koji su najsiromašniji imaju najveću umjetnost. Zašto je Makedonija od sviju nas najbolja i u muzici i u teatru?
Kako vidite budućnost BiH?
Da mi mladim ljudima damo da oni odaberu svoju budućnost, onda bih rek'o super je. Ali nije do njih, ni mi nismo počeli rat, nego je generacija mojih roditelja počela rat, mi smo samo pucali, a vi na**bali. Nije do njih, do svijeta je.
