Harmonikaš Muharem Osmanagić: Omer Pobrić je jedan od zaslužnih što se i danas bavim muzikom
Od početka školovanja do danas učestvovao je na brojnim koncertima u zemlji i inostranstvu kao solista i kao član orkestara, te kamernih ansambala, od kojih se ističu i dva nastupa na koncertima Instituta sevdaha pod vodstvom rahmetli Omera Pobrića.
Upravo on je, kaže nam, zaslužan što se Osmanagić nastavio baviti muzikom.
"Veliko iskušenje je i moj dugogodišnji put ka diplomi na vjerovatno najvažnijoj i svakako jednoj od najstarijih muzičkih institucija u Bosni i Hercegovini, a to je Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu i to na Odsjeku za duvačke instrumente i harmoniku, tačnije smjer Harmonika u klasi profesorice Belme Šarančić", govori Visočanin.
U Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu u klasi profesora Alena Hodžića upisao je smjer Harmonika te odličnim uspjehom završio 2014. godine. Kao treće dijete u porodici, rođen je i odrastao u Visokom, gradu kojem je, kako kaže, zahvalan za prva prijateljstva, školovanje i dobre pedagoge, nastavnike, egzistenciju i neke poslovne angažmane.
"Djetinjstvo pamtim po velikom trudu svih dobronamjernih ljudi da se u drugi plan u mom životu stavi tada prilično slaba finansijska situacija u domaćinstvu, pa i to što nisam imao vlastiti instrument što je bio jedan od tehničkih uslova daljnjeg napredovanja. Zahvaljujući angažmanu nastavnika Armina Hadžića, taj problem je donekle prevaziđen posudbom školske harmonike iz ŠOMO 'Avdo Smajlović', no za nešto bolje rezultate ipak sam morao da dolazim i vježbam u muzičkoj školi i po dva puta dnevno prelazeći pješke u jednom smjeru 2,5-3 kilometra, što je na dnevnoj bazi ponekad bivalo i više od 10 kilometara, pri čemu naravno nisu ispaštale obaveze ni u jednoj školi", priča nam Osmanagić.
Veoma je ponosan na brojne nagrade koje svjedoče o njegovom kvalitetnom radu.
"Osvojio sam nagradu na Federalnom takmičenju učenika i studenata, što je možda bilo prvi put da je jedan solista, na harmonici ili čak općenito, iz te škole osvojio prvu nagradu na tada vjerovatno najbitnijem takmičenju u državi. Kasnije sam u srednjoj u školi osvojio još četiri nagrade u solo verziji i prvu nagradu u kategoriji kamerne muzike s kvintetom harmonika SMŠ Sarajevo. Na akademiji sam imao priliku da sarađujem s vrhunskim svjetskim profesorima akordeonizma na masterclassima i predavanjima, pa i da učestvujem na nekim reprezentativnim projektima Muzičke akademije", govori Osmanagić.
Sjeća se kako mu je prvi instrument kupio otac pred polazak u treći razred srednje muzičke škole.
"No, i pored toga, kao i u osnovnoj školi, zahvaljujući profesorima harmonike, a posebno profesoru Alenu, bilo mi je omogućeno da dolazim rano ujutro prije početka nastave, u pauzama, pa i poslije nastave i da vježbam na školskom instrumentu koji je po svim tehničkim performansama ipak bio prilagođeniji izvođačkim zahtjevima gradiva. Naravno, nekoliko godina poslije, prije upisa na Muzičku akademiju kupili smo instrument koji i sada solidno može odgovoriti na većinu izvođačkih zahtjeva. Mnogo mi je pomogla i profesorica Belma svojom stručnošću, strpljenjem, razumijevanjem i značajnim savjetima, kao i drugi profesori MAS UNSA", iskren je Osmanagić.
Rado se prisjeća 2009. godine kada je nastupao s rahmetli Omerom Pobrićem.
"Tada sam pozvan u BKC u Sarajevu da prisustvujem jednom koncertu sevdaha u organizaciji Instituta sevdaha Omera Pobrića. Iako iskusan po dotadašnjem broju nastupa, uglavnom u organizaciji muzičke škole, nisam ni slutio da bih mogao nastupiti pred više od 2.000 gledalaca u velikoj sali BKC-a u Sarajevu. Naime, negdje pred kraj koncerta Omer Pobrić je prozvao moje ime, sa željom da mi pokloni harmoniku kako bih ipak imao svoj instrument, a na opće oduševljenje publike, rahmetli Omer Pobrić i ja smo izveli sevdalinku 'U lijepom starom gradu Višegradu'. To je bio jedan od velikih podsticaja da se u životu nastavim baviti muzikom, a svakako i harmonikom", priznaje Osmanagić.
U životu je, dodaje, najviše ponosan na porodicu, učitelje, nastavnike...
"Ponosan sam na svoju porodicu, kao i na odgoj koji su mi podarili. Također, ponosan sam na sve svoje učitelje, nastavnike, profesore koji su svakako nezaobilazan faktor u društvu, te smatram da se njihova uloga danas isuviše marginalizira iz više aspekata, što je porazno za društvo, a dio te odgovornosti svakako snose i razni nivoi vlasti. Praktični uvjeti rada u većini škola su i sada na nezavidnom nivou, a o odnosu prema kulturi i umjetnosti da i ne govorimo. Zatim, ponosan sam na tu jednu vrlinu da i kada je najteže, zaista rijetko odustajem od svojih ciljeva", kaže Osmanagić.
Naš sagovornik danas predaje harmoniku kao izborni predmet u Kaknju u područnom odjeljenju JU Osnovna muzička škola Zenica. Njegova poruka mladim, talentovanim muzičarima je da nikad ne odustaju od svojih snova.
"Moja ambicija vezana za muzičko obrazovanje možda nije uvijek korespondirala u potpunosti s voljom za konstantnim radom, ali nakon teške unutrašnje borbe prerasla je u jednu pobjedu nad samim sobom. Možda nisam bio najbolji ni učenik ni student, ali sam upornošću i vlastitim naporom, kao i uz podršku porodice i svih mojih profesora, nastavnika, kao i nekoliko dobrih prijatelja ipak uspio da ustanovim svoj životni put. I dalje planiram da se obrazujem i usavršavam, a svakako bih volio da to na neki način stimuliše učenike i mlade da se ne uljuljkaju u sigurnost i udobnost života koji su za njih stvorili njihovi roditelji ili staratelji. Ništa u životu ne dolazi samo od sebe, čak i volju ponekad moramo sami projicirati, samo je pitanje koliko smo se spremni kvalitetno posvetiti svojim ciljevima", poručuje Osmanagić.
