Husnija Malkoč iz Bihaća svira 16 instrumenata: Bendžo, balalajka, buzuki, mandolina, ukulele...

U istom periodu, Husnija je trenirao fudbal i bio je golman.

"U toku jedne utakmice doživio sam težak sudar sa napadačem i ostao sam bez svijesti. Nakon toga, otac mi je rekao: 'Ostavi se fudbala, sviraj gitaru, učlani se u kakvo kulturno-umjetničko društvo!'", priča Husnija, navodeći da je baš tih dana jedno kulturno-umjetničko društvo iz Bihaća tražilo gitaristu.

Od osam kandidata, primili su njega i od toga trenutka počinje njegov ozbiljniji angažman u muzici. Negdje početkom 80-tih, navedeno kulturno-umjetničko društvo je trebalo imati turneju u Njemačkoj, a Husnija je tada svirao ritam-gitaru.

"Tu me zapazio profesor Refik Hodžić i pitao zašto ne pređem na neki solistički instrument. I tada sam počeo svirati brač. To je tamburaški instrument zastupljen u tamburaškoj muzici u Hrvatskoj, BiH i ponegdje u Srbiji, kojeg sam u roku dva mjeseca, prije turneje, savladao. Od tada počinje moje intenzivnije druženje sa ostalim tamburaškim i žičanim instrumentima", objašnjava.

Buzuki

U međuvremenu je stasao u lokalnog muzičara, imao je svoju rock grupicu i svirao po svadbama i oproštajnim večerima. Nakon srednje škole upisao je Vojnu akademiju u Beogradu. Jednog dana, šetajući ulicama Beograda, čuo je zvuk koji mu, kako kaže, nije bio jasan.

"Ušao sam u restoran odakle je zvuk dolazio i vidio sam neki šareni instrument kojeg je svirao muzičar. Tu sam ostao cijelu noć i potrošio sav novac koji sam imao kako bih slušao zvuk tog instrumenta. Radilo se o buzukiju. Tad sam sebi rekao: 'Želim ovaj instrument i želim ga naučiti svirati!'", priča Husnija, navodeći da mu se ostvario taj san.

Danas ima dva buzukija, a snimio je čak i dva CD-a instrumentalne muzike na tom instrumentu.

"Buzuki je grčko-turski instrument kojeg su Osmanlije donijele u Grčku. Taj instrument je bio kraći od današnjeg buzukija. Onda je Chiotis Manolis produžio taj instrument za još jedno polje i dodao još jedan par žica, nakon čega je on postao, umjesto trožičanog, četverožičani instrument. Od tada se buzuki počeo masovno koristiti u Grčkoj", objašnjava.

Bosanski saz

Nakon buzukija, prisjeća se dalje Husnija, na red je došao sljedeći instrument.

"Imao sam jedan nastup u Zenici, nakon kojeg mi je prišao rahmetli Omer Pobrić. Rekao mi je da ima prigovor na moju svirku. Odgovorio sam mu da sam ja amater. On mi je kazao da je moje sviranje na nivou, da bi me potom pitao zašto ne sviram saz. Rekao sam mu da ja želim svirati saz, ali da u Krajini taj instrument skoro da ne postoji. Prisutna je bila jedino šargija, koja je, rekao bih, instrument za masu, dok je saz begovski, da ne kažem, gradski instrument. Omer mi je tada rekao da kada god poželim naučiti svirati saz, da će mi on preporučiti najboljeg sazliju", govori.

Husnija je već tada imao saz i pokušavao je neke stvari uvježbati, no s obzirom na to da se nije imalo priliku susretati sa profesionalcima, nije znao na čemu je i da li je naučio pravilno svirati.

"Jednog dana sam sa Omerom otišao do Šukrije Trake, čovjeka koji je spasio saz u BiH napisavši dvije obimne knjige o tom instrumentu, od porijekla, gradnje pa do toga kako se svira. Pred Šukrijom sam odsvirao i čovjek je rekao: 'To je to! Nemam ti ja šta dodati niti oduzeti!' Jedino me malo podučio oko upotrebe palca pri sviranju saza. Inače, palac se upotrebljava jedino na sazu i šargiji, a na gitari i ostalim instrumentima ne", kaže naš sagovornik.

Pri povratku kući, dodatno je vježbao sviranje saza, tako da je savladao i taj instrument. Priča nam i da je 2004. godine održana večer sazlija o Bosanskoj Otoci na kojoj je bilo devet učesnika. On je bio jedini sazlija sa tog prostora, dok su svi ostali bili sa područja istočne Bosne.

"I dan-danas, nakon buzukija, saz mi je najdraži instrument", dodaje.

Mandoline, ćeftelija, balalajka, bendžo, ukulele, ud

Nakon saza, na poklon je dobio mandolinu, kojih danas ima nekoliko vrsta: portugalsku, talijansku, dalmatinsku. Lično im, kaže, ne može shvatiti neku bitniju razliku, ali da su malo drugačije po izgledu i boji zvuka.

"I u tom periodu nekako je počelo to moje sakupljanje instrumenata. Danas imam kolekciju od 16 instrumenata, među kojima se nalaze i neki 'egzotični' instrumenti koji se razlikuju u odnosu na sve druge žičane instrumente. Tu je, primjerice, instrument ćeftelija iz Albanije koji ima dvije žice i drugačiju skalu od svih žičanih instrumenata. Taj instrument pokriva muziku Albanije i Kosova i ne može se upotrebljavati za sevdah primjerice. Imam dva takva instrumenta i znam ga svirati", ističe.

Nakon toga dobio je balalajku - ruski instrument sa tri žice. Ovaj instrument se može svirati na dva načina, a Husnija kaže da zna jedan.

"Imam i bendžu - američki instrument koji se koristi u country muzici. Radi se također o instrumentu koji se razlikuje od skoro svih drugih, zato što ima opnu poput bubnja koja mu i daje karakterističan zvuk. Imam i ukulele koji se koristi na Haitiju i Južnoj Americi, a posjedujem i guitalele koji ima šest žica poput gitare, a proizvodi zvuk ukulela. Posjedujem i citru, mađarski instrument koji spada u ležeće instrumente sa više od 20 žica. Tu je i arapski instrument ud, kojeg sam, što je interesantno, dobio iz Saudijske Arabije, ali putem Izraela. Iako se radi o različitim svjetovima da ne kažem, muzika je oduvijek spajala ljude", priča Husnija.

Ističe i da mu je nedavno jedan kolega muzičar rekao da ne vidi neke razlike među svim navedenim instrumentima.

"Ja sam mu rekao: 'Stari moj, izvini, ali velika je tu razlika!' Pokušat ću i vama banalizovati. Mi svi vozimo auto. No vozite li podmornicu, kombajn ili jedrilicu? Sve se to vozi, no razlika je nebo i zemlja. Tako je isto sa instrumentima. Buzuki i bendžo su dva različita svijeta, kao i saz i balalajka. Svaki instrument ima drugačiji raspored žica i svira se na različit način", objašnjava.

Ljubav prema sevdahu, znanje nastoji prenijeti mladima

Husnija nam i govori da je u mladosti bio roker, ali kako stari sve ga više vuče u etno.

"U mene je otac volio sevdah. U mojoj mladosti koja je bila obilježena rokenrolom, sevdah je bio dosadan. No vremenom čovjek shvati da je sevdah jedna plemenita stvar putem koje je sve ispričano: od stvaranja, ljubavi, života, svega", govori.

S druge strane, kaže i da sevdah danas ne donosi veliki novac i da su toga svi svjesni.

"No mislim da će sevdah živjeti i to ponajprije zahvaljujući omladini koja ga, to je očigledno, voli. Navešću samo jedan primjer. Bio sam sa tamburašima na jednom nastupu u Hrvatskoj. I omladina je tražila samo sevdah. Čak su tražili neke pjesme koje ja nikada nisam čuo. Čovjeka naprosto ostavi bez teksta situacija u kojoj ga neko sa 15-16 godina zamoli za neku sevdalinku, a on je ne zna“, priča naš sagovornik.

Pri kraju razgovora, Husnija koji trenutno svira prim i basprim u tamburaškom sastavu Kulturno-umjetničkog društva "Bedem" iz Bihaća, iznosi tezu da je muzika neiscrpno blago.

"Koliko god čovjek znao, uvijek ima nešto što nije naučio, ali neko drugi zna. Uvijek ima neko bolji. I ja sam svjestan da danas ima djece koja bolje sviraju od mene. Zato je moj cilj da prenesem znanje na mlade. Ja danas imam školu gitare u svojoj kući kroz koju je prošlo 123 djece. Ima jedna djevojka, treći razred srednje škole, svira buzuki, bendžu i balalajku. U Grčkoj imate svega 4-5 djevojaka koje sviraju buzuki, a u Bihaću imate moju učenicu Ajlu Kuduzović koja također svira buzuki. Zar to nije uspjeh?", pita se na kraju Husnija.