Razgovaramo uoči njenog mostarskog koncerta, jer 20. oktobra pjeva na pozornici centra Kosača. Kaže nam na početku ekskluzivnog razgovora za portal Klix.ba da je za Bosnu i Hercegovinu vežu samo najljepše uspomene i prelijepe slike, još od 1967. godine.
"Ako je ovo moja pedeseta godišnjica onda sam ja na samim svojim počecima vezana za Bosnu i Hercegovinu, još kad sam od Indexa bila pozvana na jednu feštu. Tad sam bila članica grupe O'Hara, a već naredne 1968. godina upoznajem Sarajevo jer sa svojom tadašnjom grupom na Vašem šlageru sezone pjevam 'Halo taxi'. Ni sama ne znam koliko puta sam kasnije dolazila, što u Sarajevo, što u Mostar ili Banju Luku, ne znam ni sama koliko sam puta bila drugdje. Najljepše uspomene i predivni ljudi", prisjeća se velika Josipa.
Bosna i Hercegovina gaji muziku, u muzici živi, kaže nam Josipa Lisac i muzika je to što progovara iz te zemlje. Josipu smo morali upitati da li će na play listi mostarskog koncerta biti i neka sevdalinka, znajući da je na svoj jedinstven način znala pjevati neke pjesme koje su zaštiti znak Mostara i naše zemlje, ali nam nije mogla potvrditi. Kaže da listu pjesama nikad ne planira, ona se desi sama od sebe.
Nekog ko na muzičkoj sceni djeluje čak pedeset godina morali smo upitati gdje crpi energiju, šta je motiviše.
"Baš ti ljudi koje susrećem na koncertima, oni meni daju do znanja da je dobro, da sam na dobrom putu. Snagom svojih emocija koje oni meni poklanjaju, ja pjesme vraćam njima. To je jedan uzajaman proces razmjene energije, emocija i ljubavi, baš u tom leži snaga. Motiv uvijek pronađeš negdje, ja ga moram sama pronaći u nečem što bih mogla ili htjela, da li bi nešto bilo dobro. Teško je, ali kad jesi u muzici, a muzika je moja strast, to daje cijelu jednu snagu. Lijepe pjesme koje su se dogodile tokom godina meni daju dodatnu snagu", otkriva nam svoju tajnu Josipa Lisac.
Važno je da sam na svom putu
Kaže nam da nema ništa novo u zadnjem periodu, samo nove pjesme. Nismo joj povjerovali, jer baš Josipa je ta koja je uvijek išla dalje, koračala nesmetano prema neistraženom i u muzičkoj i u vizuelnoj estetici.
"Nove pjesme nisu nešto strašno nove, nema posebnog muzičkog pomaka. Važno je da sam ja na svom putu, jer u muzici je danas sve već rečeno. Vidite da se mnogi okreću prema sedamdesetima, osamdesetima. Ja kad čujem da neko stvara nešto novo pomislim da je to retro. Mnoge stvari su rečene, pa se vrte u krug, ali neka. Postoji trenutak da samo malo nešto napraviš drugačije, uvijek krećeš od sebe, da pomak napraviš u svom filmu, da nisam ista, da se ne ponavljam i onda uvijek ispadne nešto drugačije. Muzika je univerzalna i sve vrijeme lebdi i ne znaš gdje neka iskra dolazi koja razbija ujednačenost. Danas je i velika tehnologija ušla u muziku, prije nije bilo tako. Ja to pokušavam živim svirkama pomiriti", kaže naša sagovornica.
Pitali smo je kako je stalno uspjevala biti drugačija, kako je prkositi jednoličnoj masi.
Nikad prkosila, samo slijedila sebe
"Ja nikad nisam prkosila, možda treba slijediti svoje zamisli, treba slijediti prvenstveno sebe. Ja nisam osoba koja je bila strašno osjetljiva šta će drugi reći, pa bila to pohvala ili pokuda, čestitka ili kritika. Ja nisam toliko ovisila o tome da li će me neka čestitka vinuti u visine ili će me jedna kritika baciti u dubine. Ja moram imati svoj stav u onom što radim", kazala nam je s velikim iskustvom.
Kad smo je upitali kako iz dalekog svijeta gdje je češće nego ovdje gdje je kući, izgleda Balkan, kazala nam je da probleme imaju svi, samo što je Balkan jedno ipak malo područje i to se osjeti.
"Amerika je slična, tamo se ima i pameti i gluposti, kao što ima i ovdje. Svi se mi na neki način borimo s društvom u kojem živimo, ali pošto smo manje područje to se nekako jače osjeti. U velikim prostranstvima taj dojam se pomalo briše. Ako su problemi veći, veći su i uspjesi, sve je veće. Međutim, mislim da se danas zapravo mir u ljudima pogubio i onaj van nas, u društvu, svijetu u kojem se živi. Tako se pojavio haos u svijetu i kod nas, haos van nas, van naših duša, ljudi žive u stresu, porodični haos se onda preslikava i na cijelo društvo. To su borbe s kojima čovjek i danas živi. Treba raditi, treba imati svoju porodicu, treba se brinuti, život je ogromna borba, nemilosrdna. Danas je dobro, pitanje je šta će biti sutra", kaže nam Josipa.
Jedan je Karlo Metikoš
Iako ga mi nismo spomenuli, nenamjerno, ona je morala. Kazala je da je najvrednije postignuće u njenoj karijeri bilo upoznavanje životnog i muzičkog saputnika - Karla Metikoša.
"Karlo je napravio božanstvene pjesme koje sam ja pjevala. On ih je napravio za nas, a želio je da ih ja promovišem, zbog toga sam toliko sretna, nadasve zahvalna. Moja karijera nije bila lagana, jer sviima koji se izdvajaju iz sredine potrebno je puno više da realiziraju svoje ideje. Ovo je konzervativno društvo u koje dođeš ti s nekim promjenama, pa ne ide tako lako", priznala nam je.
Na kraju nam je kazala da se nikad ne odmara i da nekad ne stigne ni jesti. Za vrijeme američko-kanadske turneje osam dana provela je samo u avionu, u autu, u hotelskoj sobi i na pozornici, nigdje drugo nije bila. Samo muzika.
Barbarez ostao bez napadača, Tabaković se nakon utakmice s Njemačkom vratio kući
Zabranjeno pušenje kakvo nismo čuli: U Sarajevu uskoro nastupaju u akustičnoj verziji
