Legendarni Nuno Arnautalić nam je otvorio dušu o Indexima: Sjećam se dječačkih snova
Grad na Miljacki davne je 1962. bio, čini se, još manji nego sada. Dovoljno mali da se u raji dobro zna ko je vješt sa žicama gitare, čiji prsti znaju flertovati s bassom i ko će palicama i bubnjevima usavršiti ritam cijele ekipe. Znalo se i ko šupljira, a i ko je željan da nauči. Nacrtati Sarajevo šezdesetih znači nacrtati grad u kojem se muzika sluša na radijskim prijenosnicima, satima se čeka omiljena pjesma i zatim se "skida" tako što sjedneš uz radio, prigrliš instrument i strpljivo imitiraš zvuk koji čuješ. I tako, dok ne naučiš. Ako naučiš.
Jesen koja je rodila zlatne Indexe
Jesen je 1962. osim vjetrovitih dana, žutog lišća, kapi kiše i otvorenih kišobrana, obilježilo magično rođenje priče zvane Indexi. U žarištu svih dešavanja, u blizini Ekonomije, dok se brucošima u knjižicama još sušila tinta potvrde da su upisali fakultet, grupa mladića je prioritete slagala drugačije. Na skali od jedan do deset glavnih okupacija, prvo mjesto uvijek je pripadalo samo muzici. Sve je ostalo manje-više stalo na druge, treće pozicije i sve one što dolaze za njima.
"Živo mi je sjećanje na taj dan, još uvijek. Tad sam pozvao Šefku Akšamiju koji je svirao bass, tačno ispred Ekonomskog fakulteta smo došli na ideju da formiramo svoju grupu. S obzirom na to da smo te godine svi upisali fakultet, predložio sam da se zovemo Indexi", priziva sjećanja Nuno, sjetno dodajući: "Naravno, mi tada nismo bili svjesni da će Indexi postati tako veliki i da će postojati skoro četiri decenije. I eto, nekako mi se na početku to ime činilo kao dobro. Kasnije sam mijenjao mišljenja, ali sam uvidio da ljudi sada kad kažu riječ 'Indexi' svi prvo pomisle na grupu, a onda na studentske knjižice. To je velika stvar".
Isprva su klinci svirali samo stranu muziku, ne krijući da žele biti dobri kao njihovi idoli Shadowsi ili uspješni kao kultni Beatlesi. Možda bi još dugo ostali usidreni u luci stranih izvedbi da ih iz sanjarenja nije trgnuo Nunin brat Esad Arnautalić, koji je kao mladi radioamater rekao kako radiostanice moraju imati domaću muziku, a ne samo stranu. "Hajde, pišite svoje, pišite domaće!", reći će im, nesvjestan da time mijenja tok cijele jugoslavenske muzičke scene.
"Za nas je to bio šok, kao da nam je neko rekao 'Hajde sad, vozi avion!'. Nismo znali kako se to radi. Moja prva kompozicija bila je 'Djevojka iz IIIg' koja nije bila naročito uspješna, ali bila je pokušaj. Nakon toga je uslijedila 'Nikada' koja je dobila mjesto na prvoj ploči, postavši tako prva domaća pop rock autorska pjesma koja se nalazi na nekom nosaču zvuka. U priču se tada uključuje i Boda", kroz smijeh govori: "On je imao i previše ideja! Zatim nam stiže Fadil iz Lutalica..."
Drugim riječima, šezdesete se mogu pribilježiti i kao period kada je iz puke želje mladih brucoša nastala priča koja će izroditi 135 kompozicija, 30 solističkih pjesama koje je snimio Davorin Popović Pimpek i kroz koju će proći 24 člana. Za stvaranje muzike nije bilo cenzure, bilo je "valja li ili ne", kratko kaže Nuno.
"Interesantno je kako te pjesme još uvijek traju, kako odolijevaju datumima i zubu vremena. Moje kćerke su mlade, ali uče i pamte pjesme iz tog doba. U vrijeme kad sam bio urednik na radio-televiziji aktivnije sam pratio novu muzičku scenu, sada to već nije tako. Ali drago mi je što na sceni vidim talente poput braće Šaran, Siktera... A i činjenica da velikani poput Merlina i Plavog orkestra opstaju me čini veoma sretnim", kaže nam.
Ističe kako je šteta što sarajevski umjetnici rijetko osjete dah internacionalne slave. Toga, kaže, nikada nije bilo previše, sve se većinski zadrži na državnom ili regionalnom uspjehu: "Mada, imamo Amiru Medunjanin i Gorana Bregovića, oni se ističu u cijelom svijetu".
No, govori kako je scena umnogome drugačija nego ranih šezdesetih. Početnicima, a i vrsnim muzičarima, sad je i lakše i teže. Do nekih stvari je lakše doći, a u nekima se teško snaći. Svako vrijeme, ističe zatim, ima svoje.
"Većina nas u Indexima smo bili samouki, ali smo željeli učiti. Svi smo učili note, počeli pisati aranžmane... Sve vas to muzika tjera da napredujete i učite. Nema pauziranja, samo se ide dalje i dalje. U muzici nema samo pet ili sedam gutljaja, ili uzmete četiri ili osam. Mi, naprimjer, u počecima nismo imali električnu gitaru, svi smo koristili akustične. Svirali smo u klubu Eho 61 u Drugoj gimnaziji", prepričava.
Prisjeća se mučenja s pojačalima, dječačkih snova o posjedovanju električne gitare, pa i katastrofalnog razglasa na svirkama. Na igranku bi, kaže Nuno kroz smijeh, ušlo hiljadu ljudi, a da bi svi čuli muziku bez problema, Indexima je trebalo 1.000 vati. Oni su imali deset, ali se ljudi nisu žalili. Vidjeli su ih na sceni, pjevušili, plesali i zabavljali se.
Električari bez električne gitare i Čupavci ošišani na kratko
"Recimo, jedan dan smo u centru grada naišli na bazar mješovite robe. U moru drugih stvari, na zidu se isticala električna bass gitara. Odmah smo se složili da je želimo kupiti. Svu noć smo sakupljali novac i već u sedam ujutro narednog dana bili ispred vrata prodavnice prije nego se otvorila, da je niko ne bi kupio prije nas. Pa nam je onda Šefko napravio magnete i zašarafio ih na obične gitare. Nismo imali dugmad pa smo koristili poklopce kaladonta, snalazili smo se. Želja je bilo, ali nije bilo novca. A dobra električna gitara tada je bila bogatstvo. Ali eto, kad smo počeli zarađivati na igrankama, sav smo novac dali u gitare i opremu", objašnjava.
Činjenicu da su Indexi priča koja je prevelika za samo nekoliko stranica papira potvrđuje i nedavna situacija u kojoj se Nuno našao. Iako je od posljednje svirke Indexa prošlo mnogo godina, Nuno do sada nije pisao o grupi koju je kreirao davne 1962. Zašto? On to jednostavno objašnjava: "Vrijeme treba sazreti u čovjeku".
"Nije to tek tako, probudiš se jedan dan i kažeš 'Eh, odoh praviti knjigu'. Sve ima svoje pripreme ili što bi se reklo, fazu inkubacije. Moj prijatelj Vlado Podany je nedavno radio instrumentalnu obradu naše 'Balade' pa me zamolio da napravim video verziju za tu numeru. Prvo sam želio u njoj kombinovati portrete poznatih Sarajlija, a onda se odlučio kombinovati portrete sva 24 člana Indexa", kaže.
U projektu mu je pomogao Dragan Stefanović, čovjek koji je Čoli, Dugmetu, Indexima i mnogim drugima pravio omote za CD-e i ploče. Nuno je vješto iskoristio riječ koja otvara sva vrata "Indexi" i pridobio ga za učešće u realizaciji projekta. Na tu su riječ svi slabi, za nju se vežu i izgovaraju samo pozitivne stvari, kaže. U svemu mu je pomogla i kćerka, bez koje projekt ne bi bio specijalan kao što jeste, ponosno ističe.
"A onda me prijatelj zamolio da napišem tri stranice o Indexima, kazavši da on o grupi piše knjigu. Kad sam počeo pisati, nisam mogao stati samo na tri, već sam završio na 15 listova. Kasnije je to Oslobođenje objavilo kao feljton, pa sam odlučio napraviti knjigu koja je odnedavno u prodaji i ima 164 stranice. Bogata je fotografijama i mnoštvom kvalitetnih informacija", ističe.
Iako još uvijek nije dostupna u printanom izdanju, Nuno kaže da je samo pitanje vremena kada će se to desiti. Bit će to printano svjedočanstvo o prijateljstvu, muzici i Indexima. O tzv. "dvokomponentnom ljepilu", kada je sedam dječaka spajalo stvaranje muzike, a onda i prijateljstvo. Kada je nastalo ono što će Džamonja kasnije nazvati "muzika uz koju se sanja u koloru" i o dječacima koje su zvali "čupavci" i "električari", a bili su ošišani na kratko i isprva nisu imali električnu gitaru.
"Ne možete biti član neke grupe i samo svirati, takve se priče raspadaju veoma brzo. Morate se družiti, pomagati jedni drugima. To su bili Indexi, to ih je najviše opisivalo", zaključuje.
