Marčelo: Domet kulture skučeniji je nego ikad dok prostakluk ima besramno veliki javni prostor

Marčelo je uvijek isticao kako mu je pretenciozno nazvati se piscem. No, kaže nam kako je njegovo primarno zanimanje verifikovano kao pisac nakon što je njegova knjiga "Higijena nesećanja" bila u širem izboru za NIN-ovu nagradu, najprestižnije književno priznanje u Srbiji.

"Zapravo je pisac, makar u tehničkom smislu, precizniji opis moje djelatnosti, pošto sasvim izvjesno pišem i sasvim izvjesno niti sviram niti pjevam. Kazujem stihove na ritam. Avaj, da ne sviraš i ne pjevaš ili da bilo šta ne umiješ, to možeš priznati i sam – ali da nešto umiješ, recimo da si valjan pisac, to ti moraju priznati drugi, inače si u zabludi preozbiljnog shvatanja sebe i utiska da je svijet tako zlo mjesto da ne uviđa tvoju genijalnost", rekao je.

O anomalijama društva

Marčelo je, u svojim pjesmama, opisao većinu anomalija u društvu na prostoru bivše Jugoslavije, a najveća je, ističe, mirenje sa sudbinom kad ne treba i nemirenje sa sudbinom kad mora.

"Ovo drugo možda je romantičarski, ali ovo prvo zašlo je u nadrealizam. Bilo bi dobro da se nekad sretnemo na realizmu", rekao je.

Moderator je "Perspektive", TV serijala o mladim ljudima na Balkanu i njihovom mišljenju o najosjetljivim društvenim temama. Kroz razgovore s njima, Marčelo je stekao dojam da su nove generacije onakve kakve jedino i mogu biti. One mogu donijeti promjene, ali ta će im borba biti preteška.

"Da se ne lažemo, gotovo im ništa lijepo ne ostavljamo, samo svoju razlokanu sadašnjicu i svoju već odavno otužnu nostalgiju koja nije njihova, jer nisu rođeni u Jugoslaviji. I to se sad već odnosi i na moju generaciju: imam 35 i ne osjećam da smo se na makro planu za bilo šta izborili, niti smo im prokrčili put", rekao je.

Naglašava kako ipak ima malih pomjeranja koja nisu tako beznačajna.

"Između FM Jamovaca i nas je punih 15 godina prijateljstva i saradnje. Upravo smo mi probili led kada je o tome riječ pa danas takve saradnje više nisu nikakav tabu, a volim da mislim kako smo svojoj publici dali čak i važniji primjer drugarstvom nego muzikom. No, nacionalistički glasovi i dalje se čuju i vrbuju nove klince, treš muzika pokorila je onu drugu mnogo gore nego devedesetih, zemlje su nam ogrezle u korupciju i kult vođe, partokratija nesmetano metastazira, obrazovanje devalvira, svi to znamo i ipak sve ostaje isto. Što bi rekla pjesmica: 'to je nama naša borba dala, druže Tito'", rekao je.

Smatra da je trenutno stanje moguće promijeniti nabolje jedino masovnim protestima na ulici, no ipak naglašava kako ni u to nije u potpunosti siguran.

"Ne zagovaram nasilje, ali uvijek sam za mirnu blokadu institucija. Oni su moji činovnici, ne ja njihov; mi odlučujemo o njihovom radnom mjestu, ne oni o našem. Izvini druže, ne radiš posao, lažeš me, činiš da se ne osjećam sigurnim u svom gradu, dakle ne radiš posao za koji te plaćamo i zato nećeš ući na posao osim ako nas nekim vrlo neprimjerenim sredstvom ne pomjeriš odavde. Pa da vidimo. Kad smo u Srbiji prošle godine protestovali protiv vajnog stabilokrate Vučića, upotrijebio je apsolutno istu retoriku kao Milošević: nazvao je omladinu i nezadovoljan narod snagama haosa i bezumlja. Naravno, ne on lično, nego njegovi medijski kočijaši koji su vazda tu da nas podsjete šta stari radikal u njemu zapravo misli o svijetu i ljudima", rekao je.

Kultura kao spas

U tim promjenama značajnu ulogu ima kultura koja je, ističe Marčelo, marginalizovana.

"Njen domet je vjerovatno skučeniji no ikada ranije, dok je prostakluku dat besramno veliki javni prostor. U tome se najbolje ogleda šta naše vođe stvarno misle o nama. Recimo, predsjednik moje zemlje (ne i moj) može bez prestanka tri dana da govori koliko voli narod, ali dovoljno je ista ta tri dana gledati Pink, njegov glavni medij, pa razumjeti do koje sumanute mjere on zapravo smatra svoj narod glupacima i potpunim prostacima, bićima nižeg reda. No, kultura je tu, dostupna svakome više nego ikada ranije i spašava šta se spasti može. Samo je i standard okrenut protiv nje, jer uistinu je teško očekivati da osoba s platom od 250 eura traži spas u finim disciplinama duha, glad tijela logičan je prioritet. Sve se to vrlo nesrećno slučilo i sručilo na glave ljudi", rekao je.

Bez obzira na to naš sagovornik nije pesimista. Ističe da bi, da ne vjeruje u pozitivan cilj, sjedio skrštenih ruku i koristio stanje oko sebe kao alibi za sopstveno nečinjenje.

"Nijedan od pet prethodnih albuma, koliko god na njima bilo i mračnih tema, nije se završio pesimističnom pjesmom, ona posljednja nikad nije takva. Roman 'Zajedno sami' nema takav kraj. Ni trilogija 'Malterego' neće ga imati. Ali moje je duboko uvjerenje da se do takvih krajeva ne stiže preko fino popločane, ljupkim fenjerima osvjetljene nekrivudave staze. Lijepi ishodi se zaslužuju", rekao je Marčelo na kraju razgovora za Klix.ba.