Ovaj budući profesor srpskog jezika i književnosti prošle godine se našao na listi stotinu najutjecajnijih Srba magazina Nedeljnik. Godine 2007. dodijeljena mu je titula ambasadora knjige i čitanja, a dobio je i priznanje za najboljeg mladog strip esejistu. I za svoje muzičke domete višestruko je nagrađivan, a uspješno sarađuje i sa bh. reperima Frenkijem i Edo Maajkom. Za Klix.ba je govorio o svom novom albumu, "fabrikovanju" novih generacija, ljubiteljima stripa, promjenama...
Na novom albumu u pjesmi "Čep" govorite o trgovini ljudima, u pjesmi "Pegla" progovarate o vršnjačkom nasilju, tu je i pjesma "Laž". Šta će "Napet šou" u konačnici iznjedriti? Možemo li i u ostalim pjesmama očekivati aktueliziranje tih mračnih, teških tema? Njih ima napretek, a o tome se malo govori?
Ima, nažalost. Neke od njih svakako ćemo uspjeti da dotaknemo, ali ne pokušavamo da napravimo od albuma mapiranje svih društvenih problema. Uvjeren sam u jedno: da bi album mogao da diše, ne smije se sastojati samo iz takvih pjesama. Da bi te shvatili ozbiljno, ljudima treba da daš svoje meso. U suprotnom, ostavit ćeš utisak figure koja napada ovo i ono sa nekakvog nedodirljivog pijedestala, kao da situaciju sagledava s neke bezbjedne razdaljine i kao da ga se ne tiče lično, nego iz pukog dušebrižništva. To tako rade političari i politikanti, a ne stvaraoci. Vrlo je važno da ljudima iz samog tvog djela bude jasno da iza toga stoji osoba, čovjek koji se smije, raduje, tuguje, bjesni, slavi, vjeruje u sebe, ne vjeruje u sebe, voli, ne voli, uspijeva, ne uspijeva – a ne android programiran da deklamuje samurajske moralne kodekse. Moji lični lomovi i nesnađenosti uvijek su bili sastavni dio onoga što pišem i nikada nisam preispitivao svijet oko sebe više nego sebe samog. Pod time, međutim, ne mislim na tretman koji riječ "lično" danas doživljava, a to je bizarno rijaliti ispovijedanje i trgovanje intimom. Postoje načini da čovjek dosta kaže o sebi, a da ne bude ni plačljiv, ni degutantan. Dostojanstvo, dakle, nije nimalo rijetka voćka, samo nikad nije tako sočno kao jadnost, pa ljudi češće žvaću to drugo.
Vaš cjelokupan rad se zasniva na potrebi da prodrete do pojedinca i utječete na njegovu svijest i akcije. Koliko je u Srbiji jak taj glas razuma, a koliko bunt? Mi u BiH smo svjedoci da ljudi imaju nevjerovatnu sposobnost da ćute i trpe. Čime ljudima otvoriti oči i dati petlju?
Krenimo od toga da si u svom pitanju razdvojila glas razuma od bunta. Trebalo bi da to bude na istoj strani: buntovnici pozivaju na zdrav razum, jer se bune protiv lošeg i nerazumnog. Avaj, slažem se sa tvojim razdvajanjem, jer smo svi svjedoci činjenice da je ova jednačina iz prethodne rečenice poluutopijska: iza pobuna, svjedoci smo svi, uopšte ne mora da stoji ni trunka razuma – sljepilo bijesa može da obavi isti posao. Biće oboljelo od bjesnila ne ide na to da ujede neprijatelja, nego bilo koga, potpuno mu je svejedno. Socijalno bjesnilo u tom se smislu nimalo ne razlikuje od kliničkog: to se ne liječi, nego se sprečava. Vakcinom. U ovom slučaju, vakcina bi bila iole sigurna egzistencija građana, životni standard koji je makar približno pristojan i osjećaj da je država uređeni sistem. Tamo gdje svi moraju da uračunaju u svoje planove mogućnost da sa pedeset godina dobiju otkaz i ostanu na ulici s troje djece, tamo gdje u svakom trenutku tebe kao stručnjaka može da zamijeni osoba čija je jedina kvalifikacija članstvo u nekoj stranci, tamo gdje umjetnike mogu da zamijene šarlatani iz rijaliti emisija – tu pričamo o serijskoj proizvodnji ljudskih tempiranih bombi bijesa. Očajan čovjek ujeo bi i boga, kamoli azilanta, geja ili pripadnika druge nacije. I da ne bude nejasno, nimalo ne mislim da je ovo opravdanje, ali jeste objašnjenje. Ono što takozvani angažovani umjetnici (uvijek sam mislio da ovaj termin nije najsrećnije smišljen) pokušavaju da izvedu jeste asfaltiranje ulice slojem zdravog razuma preko pet debelih, štrokavih i kužnih slojeva bijesa i očaja, i tu leži sva nesreća misije: ovo odozdo ždere i kida ljude. Sve dok države ne uzmu svoje učešće u ovome, stvaraoci će zvučati kao ćaknuti propovjednici koji najavljuju smak svijeta, a ulice ostaju unakažene. Što reče nedavno Mario Kovač, hrvatski reditelj, na starim dvorovima samo je jedan smio da kaže kralju bilo šta u lice: dvorska luda, jer ma šta kazao i ma kako bio u pravu, on je – luda. Upravo to je položaj angažovanih umjetnika danas.
A priča o tome kako ohrabriti ljude… ha, ohrabriti na šta? Na još jedan državni udar? Na svrgavanje vlasti da bi došla nova, različita samo u tananim nijansama? U onoj našoj pjesmi "Suze" Edo Maajka reče: "Neću cijeli život da živim početke" – i to je to: ne možeš natjerati ljude stoput na puč. Prvo mu daj život, pa ga onda podučavaj lijepim disciplinama. Kraljeve, kraljeve pitajte, a ne dvorske lude i pione.
Stvaraju li Vam neistomišljenici probleme zbog britkog jezika? Kako izlazite na kraj s tim i koliko je danas sigurno biti pisac?
Danas nije sigurno biti bilo šta. Stvaraju ti probleme jer im se sve do te mjere smučilo da više ne vjeruju kako bilo ko može da zagovara bilo šta, a da nije plaćen za to. Ti izložiš najjednostavniju moguću misao – protiv nasilja, a u korist života – i postavi se pitanje za koga radiš. Eto tako, kao da to nije najnormalnija i najosnovnija ljudska misao. Ako smo u prilici da čak i takve stvari dovodimo u pitanje, jasno je koliko nam nije dobro.
Zanimljivost je da naše nacije nikad ne posumnjaju da im neko namjerno potura gluposti da bi ih otupio – niko se ne pita nisu li, recimo, rijaliti emisije i Facebook jedan globalni projekat kapitalističkog zatupljivanja. Kad kažeš nešto razumno, to je pod svim mogućim znakovima pitanja, a za to vrijeme gluposti prolaze svaku moralnu carinu i ulaze u kuće i glave bez ikakvog preispitivanja.
Ko je odgovoran za "izvrnuti" sistem vrijednosti danas? Kakva je tu uloga medija?
Ne treba na to gledati kao na loš sprat koji nam se jednog dana naprosto obrušio na glavu, a mi jadni, poginusmo nespremni. Sve su to procesi, svako pucanje najavljuje se pucketanjem na koje niko ne obrati pažnju. Niko nije računao s tim da će njegove manjkavosti postati mane mentaliteta cijele nacije. Počelo je od toga što se nekih ljudi nije ticalo ima li tu okolo ikoga osim njih. Kao da uopšte nisu ni vjerovali da će svijet nastaviti da postoji i da će u govnima koja iza njih ostaju neki novi ljudi morati da žive. A čovjek nije biljka pa da mu govna pogoduju rastu i razvoju. Naprotiv, on direktno poprima osobine zemlje iz koje klija. Završilo se fabrikovanjem čitavih generacija koje uopšte ne razumiju šta je to zajednica i zajedničko dobro. Ne postoji nikakva, ma ni najmanja druga ideja do golog gledanja svog dupeta i korištenja opšteg rasula kao opravdanja za lično nepoštenje. A ko nije takav, taj je, što kaže jedan moj drugar, talac javašluka. Javašluk je zarazan organizam koji širi svoju klicu putem ugriza, baš kao vampiri, zombiji i sve drugo što samo prividno liči na čoveka – svi koji su izloženi takvom sistemu vrijednosti rizikuju da jednom i sami podlegnu: neki iz bijesa i osvete, neki iz egzistencijalne nužde, a neki zbog one Ničeove da i ponor zuri u tebe ako predugo zuriš u ponor.
Uloga medija? Ogromna, naravno. Uloga države? Presudna. I jedni i drugi rado su namigivali i još namiguju estradi, tobože ne shvatajući da ta riječ kod nas ne označava samo neopaorski arlauk na pun mjesec, nego koncept življenja. Rambo Amadeus lijepo je u pjesmi "Turbo folk" objasnio pravu širinu ovog termina. Domanović je pisao o Stradiji. Desilo se gore: Estradija. I kad vam neko kaže da je ovo preuveličavanje, da nije tako i trt-mrt, to govori samo zato što je i sam estrada, jer je svaki advokat estrade estrada. I kad jednom odemo u paramparčad, na grobu cijele regije, iako je to toliko banalno i tužno, pisat će samo to: da smo bili tragično zaljubljeni u Estradu.
Pisali ste kolumne za Huper i Politiku. Odakle ideja ili potreba da sada radite video kolumne?
Novo mi je i uzbudljivo, pošto ima nekoliko godina otkad sam napustio kolumnisanje. Ovo je način da se tome pomalo vratim.
Na Sajmu knjiga u Beogradu, na kojem ste zabilježili zanimljive scene o kojima se dosta govorilo, predstavljali ste svoja djela. Koliko je ljudi svratilo na Vaš štand i šta ih je zanimalo?
Na stranu ona čuvena da uvijek može bolje i više, vrlo smo zadovoljni posjetom. Ljudi su dolazili ciljano: po moje naslove ili po nešto iz izdavačkog kataloga "Veselog četvrtka", kuće u kojoj radim, a koja se bavi stripom. Ponosni smo na činjenicu da smo i ove godine privukli ljude svih generacija – uprkos uvriježenom mišljenju da je strip samo razonoda starih nostalgičara i da tu nema novih čitalaca. Još kako ima, samo ne tako masovno da bi javni radar to ozbiljnije registrovao. Ista je stvar i sa mojim knjigama: tek tu se iz prve ruke uvjerim koliko je onih koji me čitaju i šta misle o pročitanom. Sjajna prilika da razgovaramo direktno, te da čujem šta im se posebno dopalo, a šta posebno nije. Budući da nisam naročito naklonjen komunikaciji putem interneta, to mi neprocjenjivo znači. Također, to je uvijek i lijep susret samih autora i izdavača. Istina, oni snimci kvare taj utisak, ali ne mogu da ga pokvare do kraja. Uvijek sam se radovao Sajmu, i to se sigurno neće promijeniti.
Sarađujete sa Edom i Frenkijem. Kakvi su oni momci i kakav je vaš odnos?
Malo je kanda neumjesno hvaliti prijatelje – čim nekoga ubrajaš u drugare, podrazumijeva se da o njemu misliš dobro, pošto ti prijatelje niko ne dodjeljuje nego ih sam biraš. I naravno da nam taj odnos, osim na ljudskom, mnogo znači i na profesionalnom planu – moje okruženje uvijek je tu za mene, moji ljudi razumiju sve moje faze i fazice, ali oni koji se bave istim ili sličnim poslom razumiju sve to za nijansu dublje, jer isti stres i pritisak trpe i na svojoj koži. Onda naši razgovori imaju i jednu finu terapijsku notu.
Sedmog decembra ste u Beogradu obilježili deset godina od prvog albuma. Kakve su bile reakcije? Kad ponovo dolazite u BiH?
Ne bih da ovo zvuči pekmezasto, ali stvarno, taj obostrani nalet emocija koji se u takvim prilikama dogodi između nas i publike, to je nešto što te potpuno izmjesti i pošalje na neko ljepše mjesto u tebi. Neki misle da ovo zvuči pretjerano, ili da se pak kaže samo reda radi, ali to je samo zato što imaju potpuno krivu (to jest, nemaju nikakvu) predstavu o mojoj svakodnevici. A to je jedna vrlo, vrlo radoholičarska svakodnevica, gdje se, kao i svi ljudi koji vole ono što rade, stalno sudaram sa time kako da stvari uradim što bolje, a pride na vrijeme: rad u redakciji, rad na prevođenju serijala Locke & Key za drugu redakciju, rad na Malteregu, rad na jednoj knjizi sa Davidom Albaharijem i rediteljkom Sanjom Beštić, rad na albumu, intervjui, tribine… Pri takvom tempu, činjenica da me prati jedan ne baš mali broj ljudi nije mi ama baš ni od kakve pomoći: samo se upinjem da sve postignem, a da uz to ne zapostavim prijatelje, djevojku, porodicu, i tako izgleda moj uobičajeni dan. I onda te tek tamo, na bini, sajmu ili književnoj večeri opali po faci koliko je ljudi zapravo uz tebe i koliko im to što radiš znači. I tad jasno osjetiš da ništa nije uzalud i da sve ima smisla. Beskrajno sam zahvalan na tolikoj bateriji pozitivne energije – iako su riječi moj posao, mučim se da opišem koliko mi je to veliko. A što se Bosne i Hercegovine tiče, bit će prilika, stiže novi album, stiže novi roman… eto nas uskoro i jedva čekamo.
Prošlo je deset godina od izdavanja Vašeg prvog albuma. Šta se promijenilo u tih deset godina i jeste li optimista?
Biti optimista ili pesimista – to nikad nije suštinski zavisilo od činjenica koliko od same srži tvog duha i temperamenta. Promijenilo se dosta, ali se nije promijenilo dovoljno. Balkan ima još mnogo posla pred sobom. No, uvijek sam optimista. Da nisam, odustao bih odavno.
Hoće li ova dva filma naslijediti "Barbie" i "Oppenheimera"? Predviđaju im jednak uspjeh
