Marko Šelić Marčelo: Ništa se nikad neće promijeniti ako se ne umiješamo
Iako je od posljednjeg albuma prošlo sedam godina, i to jeste duža muzička pauza, 2018. godine rodila se ideja o novom albumu. Album "Nojeva varka" objavljen je krajem 2021.godine. Pauza je bila ispunjena književnošću u kojoj je Marčelo, zajedno sa svojim bendom, uradio mnogo svirki.
Jednom prilikom je kazao da je u prethodnoj deceniji uradio pet albuma, četiri knjige i odluka da se malo zastane učinila mu se potpuno smisleno. "Budi tu kad imaš dobar razlog i kad imaš šta da kažeš", istakao je. Iz SARTRA-a su poručili da vjeruju da je ovo pravo vrijeme da Marčelo nastupi na Ljetnoj sceni zato što itekako ima šta da kaže. Pročitajte šta je kazao u razgovoru s ekipom SARTR-a.
Za početak, prije nego što "uplovimo" u samu radnju albuma, hajde da "rasvijetlimo" naslov. Da li njime aludiraš na biblijsku priču "Nojeva barka" ili pak na noja koji je zabio glavu u pijesak?
Na oba, jer im je zajedničko bespomoćno čekanje. I pijesak i barka su puke čekaonice, upriličene na ideji da će frka proći mimo nas ukoliko se pritajimo. Kada su me prije koji dan na književnom festivalu Krokodil upitali kuda to naši ljudi najčešće migriraju, odgovorio sam: "U sebe". To je jedna tako masovna, a fizički nevidljiva seoba: ljudi se naprosto povlače u svoje mikrokosmose, birajući da ne saučestvuju u aktuelnom ovdje i sada.
Paradoks situacije leži u tome što je i nemiješanje zapravo vid saučestvovanja, jer ništa se nikad neće ni promijeniti ako se ne umiješamo. Ovaj album je nešto poput ličnog dnevnika 2019. - 2021., a u formi radio-drame iliti romana u stihu: priča o jednom takvom odustajanju, o odluci da se od sljedećeg ponedjeljka postane ravnodušan na sve ovo čime smo okruženi. Također govori o tome zašto taj poduhvat neće uspjeti ako ravnodušan zapravo nisi. Šesnaest pjesama kao šesnaest poglavlja.
Dugo te nije bilo na muzičkoj sceni, a ni ispred sarajevske publike. Šta možemo očekivati 25. juna na Ljetnoj sceni SARTR?
Uprkos pauzi u stvaranju zajedničke muzike, bend i ja zapravo nikad nismo pravili pauzu na bini, osim one koronarne, koju je napravio čitav svijet. U tom smislu, ova sezona je veliki povratak života i ne zna se ko je više uzbuđen, publika ili svi mi. U Sarajevu ćemo predstaviti praktično čitav novi album, ali bit će tu i starih stvari, naravno. Jedna solidna ekskurzija kroz čitav naš dosadašnji rad, spakovana u dva sata showa; violina, saksofon, klavir, gramofon i bitovi, Nenin gromoviti vokal… i naša priča, ne samo iz duše nego iz džigerice. To bi otprilike bio najtačniji opis.
Rekao si da je ovo do sada najličniji album i za tebe i za tvoj bend. Ti si pisac i "režiser" "Nojeve varke", ali tu je i sjajan tim ljudi s kojima radiš godinama. Kako je izgledalo to ponovno "vraćanje" n rad na albumu?
Nije da nije bilo treme, ali brzo se razvijala: svi smo zapravo u odličnoj pojedinačnoj formi, trebalo je samo sastaviti grupnu. Osim Radeta (kompozicije) i Nene (vokal i vokalno komponovanje), ovog puta u kreativnom jezgru s nama je bio i Aleksandar Jovanović Šljuka. Ova fenomenalna glava domaćeg džeza godinama svira s nama, kuriozitet je da je svojevremeno bio Radetov profesor klavira; pomagao nam je i na prošlom albumu, ali sada se pojavljuje u punom kapacitetu, kao kompozitor, muzičar i vokal.
Sve što smo zamislili oplemenio je svojim učešćem naš bend: Filip (violina), Drama (bubanj), Fabri (bas), Maks (saksofon) i Ministar Lingvista (vokal), ali i naši gosti, na koje smo prilično ponosni. Na veoma važnim pesmama svojim ubojitim kompozicijama pojavljuju se Indigo i Billain, naši prijatelji iz Bosne. Tu su Vukašin Marković i Vlada Lalić, vrhunski muški vokali i autori. SickPrime, živa ritam mašina. Moj genijalni zemljak Aleksandar Cupara na gitari. DJ Mrki na gramofonu.
Naši prijatelji iz svijeta teatra i filma: Bane Trifunović, Nikola Đuričko, Vanja Nenadić te veliki dio ansambla Šekspirove "Bure" u režiji Kokana Mladenovića, predstave u kojoj učestvujemo i Nena, Rade i ja. Tu je i Nemanja Maraš, car koji je režirao sve spotove te još mnogo divnih ljudi koji su nam zakulisno pomogli da ovu zamisao sprovedemo u djelo.
Po mnogim kritikama, "Nojeva varka" smatra se vašim najzrelijim albumom. Također, ono što se primjećuje jeste da ima mnogo odstupanja od hip-hop forme. Mogu se čuti i drugi muzički pravci. Možeš li nam reći više o svemu ovome?
To valjda više nikoga ne iznenađuje, budući da mi nismo strogo u žanru još od drugog albuma, koji je izašao prije 17 godina. Ovdje ćete čuti sve: od snažne elektronike preko soula do sevdalinke, jer sve to jesmo mi. Mislimo da je veoma važno biti slobodan, ne kalupiti se, slijediti sopstveni osjećaj. A čega nema? Nema koketiranja s aktuelnim trendovima. Toga na tržištu ima više nego dovoljno. Kako kažu: "Ko voli, nek izvoli".
Indigo je komponovao "JBG", numeru koju su mnogi nazvali budućom himnom svih protesta na Balkanu, iako pjesma govori više o iskazivanju gnjeva, očaja, pa može se reći pomalo i o odustajanju. Možeš li nas provesti kroz početak stvaranja pjesme i kako tumačiš ovu "novu balkansku himnu"?
"JBG" stoji na sredini albuma, na mjestu gdje ta kupola lažne ravnodušnosti, koja se polagano krčka sve do tada, napokon prsne i izlije napolje sav bijes. Indigo je tu zamisao savršeno muzički prenio, napravio je kompoziciju-buldožer koja naprosto melje. Meni je ostalo samo da se "prospem" po instrumentalu bez ikakvog kusura. I da: uprkos gnijevu, to jeste pjesma o odustajanju, jer, kažem, u njoj smo tek na polovini cijele priče "Nojeve varke". Odatle pa do nove volje i nade desi se još svašta. A zašto ljudi u nečemu što je samo ljutito dizanje ruku prepoznaju nekakvu "himnu pobune"…
Pretpostavljam zato što je to prirodan redoslijed stvari, očigledno ne samo za mene. Prije nade ide beznađe, prije eksplozije ide zamalo-odustajanje. Ima u dramaturgiji onog što se, čini mi se, zove "monolog sumnje", trenutak gdje junak oklijeva. Ovo je zamaskirano to i otud prijelomna tačka priče: neko koga je stvarno baš briga ne može imati ovakav izliv emocije. Ta pjesma u suštini znači da "projekat ravnodušnost" nije uspio i odatle lagano idemo u rasplet albuma.
Vratila bih se nakratko i na pjesmu "Nigde", koja ironično govori o medijima, o plitkosti i površnosti u radu. Početkom godine si prihvatio posao kolumniste. Kakvo je stanje kada govorimo o medijima?
Pa eto, nije da nas nema baš nigdje: ima ponekog "ostrvceta" slobode razmišljanja. Međutim, mediji su generalno "skršeni" koliko i sve ostalo. Mediji su odašiljač jednoumlja i kulta ličnosti, preko svake granice bljutavosti. Ta klima na stranu, lijepo je vratiti se kolumnisanju. To je forma pisanja kojom se nisam bavio petnaestak godina. Koristim je kao svoj utisak nedjelje, gledam da bude životna koliko i društvena, jer stvarno mi se ne da da svakog petka tupim o jednom istom ili pak o onome o čemu te nedjelje, po sili situacije, dobar dio kolega i koleginica piše. Mada ne izbjegavam ni to, onamo gdje se naprosto ne može i ne smije preskočiti.
Album završavaš pjesmom "Kod kuće". Šta je bio tvoj okidač ili prelomni trenutak, kako u ovoj pjesmi, tako i generalno, da ne odeš iz ove zemlje? Nada ipak postoji?
Tu smo sad žestoko na terenu spolilera. Ako ti odgovorim, sabotiram sopstveni album. Trebalo je stići do te pjesme, i na albumu i u životu. "Kod kuće" je moment katarze, Nena i Vukašin tandemski briljiraju preko divne Radetove kompozicije, a nakon što ja stanem - sve dopriča Filip, svojom violinom. Meni sad ostaje samo da još jednom pozovem ljude da preslušaju album pa će saznati kakav se to obrt dogodi potkraj priče da bi se stiglo kući.
Za snagu tog obrta prilično je zaslužan i naš drugar Billain, jedan od vodećih autora u BiH, multitalenat kakav se rijetko sreće. Pomogao nam je svojim kompozicijama na pesmama gdje se "prijelom", ali i iscjeljenje, suštinski dese. "Kod kuće" potom dođe kao zatvaranje, pesma u kojoj se poklonimo i spustimo zavjesu, do sljedećeg puta.
Nemoguće je ne upratiti nešto od vijesti iz Bosne i Hercegovine. Kako ti izgleda sa strane posmatrajući situaciju u BiH i generalno budućnost na Balkanu? Da si slučajno kralj Balkana, šta bi najprije promijenio?
Znaš kako… Ticijano Sklavi, tvorac Dilana Doga, u svom posljednjem objavljenom dijelu (šesti tom "Priča iz nekog drugog sutra") na jednom mjestu kaže: "... I ne nadajte se da će se nešto promijeniti, jer to nešto ste vi." Obraća se cijelom čovječanstvu, ne samo nama na Balkanu. Za to vreme, slavna i sjajna Ceca Bojković u jednom nedavnom intervjuu veli da nade mora biti, jer bez nje se ne može živjeti.
Da nastavim s pop-kulturnom citatomanijom, ima u kultnom "Sendmenu" ta scena obračuna s nekakvim paklenim demonom, nadigravanje u fantaziranju: zamisliš da si nešto, potom protivnik zamisli da je nešto jače. Kada se stigne dotle da paklenik kaže: "Ja sam mrak nad mrakovima, onaj koji guta sve, cijele galaksije i zvijezde i život…", Morfej odgovori: "Ja sam nada" i onda ovaj shvati da više nema šta da odgovori i tako izgubi.
Ti imaš iskustvo sviranja u pozorištima. Mogu li umjetnost, kultura postati snažnijom alatkom nenasilnog otpora?
Da, više puta, posljednji put prije nekoliko mjeseci u bečkom teatru Akzent. S pomenuh "Buru", u neku ruku mi sada prilično redovno nastupamo u pozorištu i uživamo u toj energiji. Iskustvo sasvim drugačije od onoga što inače radimo, za mene i zbog toga što imam i ulogu: kako svi songovi idu iz lika, iz Arijela, Kokan je smislio da Arijel budem ja. I tu smo preliminarnu ludost uspjeli da ukrotimo u nešto, nadam se, smisleno i lijepo, iako mi je to isprva bio jedan od najvećih izazova u karijeri, totalno ispadanje iz zone komfora. U svakom slučaju, svijet teatra nama je srodan i blizak, uvijek mu se radujemo.
Šta poručujes publici Ljetne scene SARTR? Kakve ćemo to rime i kakvu atmosferu poslati u svemir ovaj vikend?
Mislim da su ljudi umorni od tih nekih gotovih poruka, slogana, instant-mudrolija. Ako nisi u prilici da svima poručiš deset ćevapa i nešto za piće, onda bolje nemoj ništa. Ono što svakako obećavamo je dobra energija iz sve snage. Dođite, ljudi!
Svoje ulaznice možete kupiti putem prodajnog sistema KupiKartu, u SARTR-u (od 10 do 18 sati) ili na ostalim prodajnim mjestima koje možete pronaći ovdje. Dobrodošli u pozorište duše, vaš SARTR!
