Nastup Parnog Valjka 1987. godine: Dok Bregović pjeva folk, oni su zadržali umjetnički dignitet
Svoj osvrt na koncert je napisao novinar Zvonko Pongrac, a u online formatu ga je objavio Yugopapir.
Trijumfalnim koncertom u zagrebačkom Domu sportova, Parni Valjak najavio je da će se uz njegovo ime ubuduće spominjati i epitet mega-zvijezde...
Ako je i postojala dilema o trenutnoj snazi i vrijednosti Parnog Valjka prije njihovog zagrebačkog koncerta, održanog 21. decembra, tim trijumfalnim nastupom ona je definitivno razriješena.
Parni Valjak je na vrhuncu karijere. Prepuna velika dvorana Doma sportova najrječitija je potvrda da u ovom trenutku Valjak suvjereno, bez prave konkurencije, vlada YU rock scenom.
Ako bismo povlačili neke paralele u odnosu na njihove doskorašnje takmace u borbi za primat na domaćoj rock sceni - Bijelo dugme, moje bi simpatije bile apsolutno na strani Valjka.
Jer, dok Bregović i društvo u posljednje doba koketiraju s problematičnim ukusom publike, dok svoje pjesme temelje na neofolklornim elementima srozavajući estetsko-umjetnhičke vrednote na najnižu razinu - Hus i društvo znaju zadržati originalnost i artistički dignitet i u skladbama za masovnu upotrebu.
Uspijeva im pritom realizirati prvi narodski hit, kao što je raskošna rock balada elegičnog ugođaja "Jesen u meni", koja bi zbog čestog izvođenja u radio programima sigurno mogla ponijeti i epitet hit '87.
Uostalom, na zagrebačkom koncertu Aki je tu pjesmu morao otpjevait dva puta, i to uz gromoglasnu asistenciju hora od desetak hiljada raspjevanih osoba.
Ali, publika nije sudjelovala samo u izvedbi spomenute pjesme; naime od samog početka, od pjesme "Zagreb ima isti pozivni", publika i izvođači na sceni komunicirali su samo njima poznatim vibracijama.
Od prvih akorda razlegla se dvoranom pjesma iz hiljadu euforičnih raspoloženih grla, bez obzira na to jesu li izvođene stare ili nove pjesme - jednako zdušno pjevao se žestoki rock'n'roll i sentimentalne balade koje su trebale donijeti predah i publici i izvođačima.
A Valjci su se itekako znali odužiti ekstatičnoj podršci svoje publike. Svirali su žestoko, podredivši pritom perfekciju izvedbe trenutnom nadahnuću, i kao rezultat vidljive radosti muziciranja stvorena je atmosfera rijetko viđena na koncertima domaćih rokera.
Vješto vođen dirigentnskom palicom Akija Rahimovskog, koncert je doživio akumulaciju na kraju, kad je oduševljena publika jednostavno odbijala da napusti dvoranu tražeći bis za bisom.
RIjetko viđena rock veselica zavrila se tako da je na kraju Aki "prepustio mikrofon" publici koja je još jednom otpjevala "Jesen u meni" i potom, više nego zadovoljna, krenula u te večeri toplu zagrebačku noć.
A nakon koncerta, razdragano mi je prišao Husein Hasanefendić i rekao: "Nemoj me ništa pitati... Mislim da ću sve večeras napiti od sreće! Šta misliš, imam li pravo na to?"
