Puštanje glasne muzike tokom mučenja pojačavalo je psihološku patnju zatvorenih političkih protivnika, navode nova istraživanja.
Jedan od zatvorenika navodi da su njegovi čuvari također veselo pjevušili dok su ga mučili, što im je bilo sasvim uobičajeno i normalno.
Drugi zatvorenici koristili su u svojim omiljenim pjesmama pronalazili snagu da izdrža mučenja. Katia Chornik sa Univerziteta u Manchesteru istražila je upotrebu muzike u Pinochetovim zloglasnim kućama za mučenje, koncentracionim logorima i zatvorima.
Kako navode nekadašnji zatvorenici, Harrisonova pjesma "My Sweet Lord", iz filma Stanleya Kubricka "Paklena pomoranča", i Iglesiasove pjesme su se najčešće puštale.
Drugo dvoje zatvorenika koristili su džepni radio i hitove Harryja Nilssona, Gilberta O'Sullivana i Cata Stevensa kako bi izdržali mučenja.
Chornik navodi i kako su mnogi zatvorenici pjevali, najčešće tajno. U manje nasilnim kampovima im je bilo omogućeno i da sviraju i nastupaju. Istražila je i hor osnovan u Tres Alamosu u Santiagu, jednom od najvećih logora za političke zatvorenike.
Vlasti u logoru smatrale su kako će im hor popraviti utisak u svijetu, pogotovo jer su očekivali inspekciju Organizacije za ljudska prava.
"Muzika je udružila zatvorenike, budući da je bila način da se iznesu sa patnjom, a ujedno je i oblik svjedočenja. Mnogi zatvorenici zvanično nisu postojali i nestali su bez traga. Pjesme su tu kao način prisjećanja na njih i ono u šta su vjerovali. Pinochetov režim je koristio i muziku kako bi indoktrinirao zatvorenike, kao oblik kazne i 'soundtrack' za mučenje", kaže Chornik.
