Dva puta po dva sata, više nego nepodesan prostor za takav naum, Velika scena Narodnog pozorišta RS-a se, ipak, pokazala kao sasvim dovoljna za pretendente na zvuk i glas banjalučkih rock simfonista. Nikoga ispred, nikoga u kuloarima, sve što je željelo da čuje i oslušne, taman se sleglo unutra.
Već uvodni reski tonovi "Ukora", šumadijskog meštra R.M. Točka, u vjernoj improvizaciji gitarskog a la Jimmy Page spiritus movensa Rock simfonije, Dragana Moconje, nagovijestili su veče distorzičnih drhtaja. A tek vokalnih.
Rock simfonija je, kratko i jasno, razvalila i razgalila duše prisutnih. Kako i ne bi uz interpretatorsku nadmoć i senzualnost Milane Smiljanić, Dijane Josipović, Vanje Mišić i gostujućih vokala, praćenih virtuoznim ansamblom pod vođstvom dirigenta Dušana Uroševića i Moconjinom rasviranom sabraćom iz "Tupas mene".
Dominanta večeri - Bijelo dugme. "Kad zaboraviš juli" itd. Između njega udrobljeni Indexi sa pjesmom "Bacila je sve niz rijeku", Azra "Kamo dalje rođače", Riblja čorba "Pogledaj dom svoj anđele", Hladno pivo "Pjevajte nešto ljubavno", Parni valjak "Sve još miriše na nju", Partibrejkersi "Noćas u gradu", Leb i sol "Čuvam noć od budnih" i EKV se, valjda, podrazumijevao.
Uskočila je tu negdje lokalna rep-atrakcija Brutal Protest, sa njihovim viđenjem Tylerove "Walk this way" a krešendo večeri, po subjektivnom mišljenju, bio je Bolero, Morisa Ravela, u intersekciji vanvremenske "Da sam ja neko".
Vokalno-menadžersko-voditeljske egzibicije Davora Tojčića, frontmena Tupas mene, na momente zamalo sa zadnjica da podignu auditorijum, pogotovo kad mu se na kraju sa svojim divinskim sopranom pridružila Albina Smajlović. Ali pozorište je, ipak, pozorište.
Rock simfonija je banjalučko čedo, rođeno iz sirove, ropske ljubavi prema rifu, a hranjeno entuzijazmom i kreacijom 50-ak vanserijskih muzičara. Razumljivo je da se u tom i takvom rafinmanu ne može svako pronaći. Oni koji mogu - doći će ponovo. Možda negdje gdje se može i zaplesati.
