Sejo Sexon o starim vremenima, roštiljima, okupljanju raje na Koševu i Sarajevu danas
Dječak s Koševa rođen je 1961. godine, a njegovo djetinjstvo počinje u momentu kada se Sarajevo kao grad počinje mijenjati. Priča nam o Sarajevu poredeći ga s gradom u kojem je rastao. Bilo je to, kaže, manje-više isto Sarajevo kao ono u kojem danas živimo. Kaže da se veće razlike mogu vidjeti tek ako ga usporedite sa situacijom prije više od 70 godina.
"Najjasnija rana sjećanja vezana su mi za premijeru filma 'Bitka na Neretvi' kada su u grad stigla velika glumačka imena, kada je Picasso napravio plakat za taj film i kada je drug Tito lično posjetio Skenderiju za premijeru filma", započeo je Sejo.
Skenderija je, priča Sejo, bila nova. To je bila prva sportska dvorana u gradu i tog momenta je Sarajevo "stalo na crtu" drugim gradovima Jugoslavije te se poravnalo s njima jer je i ono imalo dvoranu.
"Nažalost, moj deda nije mogao nabaviti karte za taj film iako je bio u partizanima, možda je bio previše star i nije bio funkcionier tog kalibra da bi dobio karte", s osmijehom se prisjeća muzičar.
Sejo je naposljetku cijelu gužvu premijere posmatrao s druge strane Miljacke, gdje je sjedio i uživao u moći i glamuru Sarajeva koje mu je tada izgledalo kao velegrad.
"Prisustvovao sam rađanju ovog današnjeg Sarajeva, jer su tada nastajali svi ovi bitni i veliki objekti. Najviše se pronalazim u onoj pjesmi 'Zajedno smo rasli, grade, ja i ti'", ponosno kaže ovaj Sarajlija.
Sarajevo je od svog nastanka mnogima bilo inspiracija za knjige, pjesme i svaki drugi oblik umjetnosti. Za Seju je to grad gdje se ljudi mješaju, grad u koji dolaze sa svojim velikim snovima i planovima. Oduvijek je tako, od njegovih početaka su ga posjećivali veliki umjetnici iz svih dijelova države želeći mu dati svoj doprinos.
"Sarajevo ima tu šarolikost i multikulturalnost, ima tu neku slatku neorganizovanost i, može se reći, deficit zvanične kulture. Tako svaki konobar i taksista postaju kulturni radnici, pričaju vam priče i rade na promociji ovog grada svim sredstvima kojima raspolažu. Ovdje je svaki čovjek umjetnik", kaže.
Sejo je svoju karijeru počeo u sarajevskim podrumima i klubovima gdje je svirao sa svojim bendom Zabranjeno pušenje. U početku su teže dolazili do velikih dvorana, a pogotovo do onih koje su bile, kako kaže, pod ingerencijom omladinske organizacije ili socijalističkog saveza radnog naroda.
"Nismo baš bili najlakše štivo za organizatore, bilo je dosta rizika u radu s nama. Teško smo dobijali priliku, ali bendovi koji teško dobiju priliku znaju da ju je itekako važno znati iskoristiti onda kada se ona ukaže", nastavlja Sejo.
Na koncu, zbog stigme tekstova, nastupa i "dugog jezika" bend je izdavača pronašao u Zagrebu, gdje su potpisali s Jugotonom. Publika je ipak bila druga priča, oni su od početka prihvatali dječake, a kasnije i energične mladiće koji su na zabavan način prenosili istinu i situaciju društva u pjesme benda.
"Sarajevska publika nas je uvijek prihvatala punih srca. Imali smo publiku i kad smo bili samo demo bend, oni su od početka uz nas. To je nešto što je ostalo isto do danas", kaže pjevač koji i danas veselo dočekuje svakoga ko se poželi fotografisati s njim.
On je već ranije govorio kako na koncertima Zabranjenog pušenja često vidi i po tri generacije ljudi te da mu je izrazito drago zbog toga. To je, kako je rekao tada, velika sreća za bend. O njemu se u gradu pričaju samo pozitivne priče, ljudi ga pozdravljaju na ulici i smatraju ga dijelom "dobre stare sarajevske raje".
Sula je sa svojom ekipom odrastao u naselju Koševo, a iako danas živi u Zagrebu s porodicom, često se vraća u Sarajevo i svaki put posjeti kafić kod Špire, koji naziva malom mjesnom zajednicom njega i njegovih prijatelja iz djetinstva.
"Okrenemo neki roštilj gore, Koševo mi budi sjećanja i emocije i dosta mi se toga vrati dok šetam kroz svoje naselje, tu se prisjetim mnogo nekih ljudi koji danas nisu tu. Otišli su inozemstvo, ali se nekako ljeti okupimo tu i priča se nastavlja kao da nikada nije ni prestajala", kaže Sejo i dodaje kako su mu ta prijateljstva iz prošlosti najdragocjenije, jer ga na Koševu okružuju ljudi koji su ga voljeli i pratili i onda kada "nije imao dinar u džepu".
Ta prijateljstva smatra najdragocjenijim i najsvetijim jer zna da su to ljudi koji nisu s njim radi koristi, nego jer ga vole i prihvataju onakvog kakav je od početka.
"Bili su sa mnom i onda kad sam bio samo malo čupavo biće s Koševa", kaže.
Priču zaključuje jednom od mnogih anegdota koje uvijek "izvlači iz rukava" u društvu. Priča nam kako je jednom sjeo u jedan od naših taksija pa ga je taksista kritikovao jer se udebljao.
"Rekao sam mu da je počeo maj i sezona roštilja pa stalno hodam s rajom i roštiljamo jer je ljepše vrijeme. On mi je na to odgovorio 'Jarane, nije ti to od roštilja, to ti je od tjestenine i sličnih stvari, ne može se čovjek od roštilja udebljati. Jesi ikad vidio debelog lava?'"
