Strastveni kolekcionar Damir Latić: Gramofonske ploče vraćaju se na velika vrata
Ekipa našeg portala posjetila je Latića u njegovom Udruženju u Sarajevu i uvjerila se da je to zaista tako. Pričao nam je o davnim vremenima u kojima su se slušale ploče, ali nam i napravio paralelu sa stanjem danas.
Gramofonska ploča bila je, kaže nam u startu, najpopularniji medij za reprodukciju muzike tokom dvadesetog stoljeća. Ploče su zadržale najveći udio na tržištu, čak i dugo nakon što su se pojavili novi formati poput kompaktne kasete. Pad broja prodanih vinila je zapečatila digitalna revolucija.
"Proizvodnja vinila je danas sedamdeset posto u odnosu na CD-ove. U BiH se mladi zanimaju za gramofonske ploče, možda ne kao u Zagrebu ili Beogradu, ali sigurno je da ima interesa. Mlađe generacije dolaze i kupuju ploče, a stari se s nostalgijom prisjećaju davnih vremena, kako je to bilo u vrijeme njihove mladosti", priča nam Latić.
Još od 2006. godine u Velikoj Britaniji i u SAD-u bilježi se postepen rast broja prodanih vinila. Prvih godina taj rast se dešavao nešto sporije, no posljednjih nekoliko godina, kaže naš sagovornik, broj prodanih gramofonskih ploča raste.
"Nekad je ploča puno značila u svemu, u art dizajnu, tekstovima pjesama. Tako se engleski jezik učio nekad, preko tih tekstova, momci su zvali djevojke kući pod isprikom da slušaju ploče, družili smo se, mijenjali ploče s prijateljima", prisjeća se Latić.
Ljudi najčešće traže, kaže nam, izvođače kao što su Rolling Stones, Doorsi, Beatlesi, Jimi Hendrix, Deep Purple...
"Vinil koji mi izlažemo, razmjenjujemo i prodajemo je stari, retro vinil, do devedesete. Međutim, pojavio se i novi vinil. Ne u smislu da se remasteruju stari albumi, već nove grupe izdaju albume na vinilu, poput američke scene: Black Keys, Killers, White Stripes i slično. U Beogradu i Zagrebu se već pojavljuju te ploče i one su skupe za naše tržište, koštaju od 50 do 100 maraka. S druge strane, mi radimo na bazi dobrovoljnog priloga za udruženje. Imamo 500 članova. Pojavljujemo se na sajmovima, ali postavimo cijene maksimalno 10-15 KM", kaže Latić.
Do gramofona je ipak, ističe, malo teže doći.
"Najjeftiniji gramofon košta od 150 do 200 KM. Ponovo se sve to vraća. Imamo i situacije u kojima nam često dolaze mladi, donose ploče svojih roditelja, mjenjaju ih za neka druga izdanja", govori Latić.
Razlog zbog kojeg se gramofonske ploče ne mogu razviti u punom pogonu je, smatra, jer je mnogo ljudi otišlo u inozemstvo. Ranije je to, prisjeća se, bilo puno drugačije.
"Nema jezgre da bi se gramofonske ploče mogle razviti u punom pogonu, a i rat je učinio svoje. Prije je bilo pet radnji specijaliziranih za gramofonske ploče, jedna se nalazila kod Slatkog ćošeta, druga kod Narodnog pozorišta, jedna u Robnoj kući, zatim prekoputa Katedrale. Međutim, postojali su problemi kod naručivanja ploča, jer oni koji su držali radnje nisu znali puno o ponudi ploča. Naprimjer, predstavnik Yugotona u Sarajevu je bio Hamdija Salković koji je bio frulaš. On je bio dobar u svom poslu, bez dileme. Tek u Diskotonu, kada je došao Slobodan Vujović, onda je postojao uređivački sistem", napominje Latić.
Svoju prvu ploču naš sagovornik nabavio je davne 1969. godine.
"Ploče koje ja nudim su one koje su izlazile 1970-ih 1980-ih i 1990-ih u Jugoslaviji i BiH. Nabavljam uglavnom iz kućnih kolekcija ljudi kolekcionara i imam ličnu kolekciju oko 1.000 komada. Sve te ploče koje traže kod nas nisu izlazile u licencnom izdanju, tako da ima dosta ploča koje su veoma rijetke i izlazile su samo na američkom, engleskom ili njemačkom tržištu", kaže Latić.
