Tragedija u kojoj su stradali članovi Crvene jabuke: Draženova majka pamti jednu njegovu rečenicu
Aljoša je preminuo na mjestu nesreće, a Dražen zadobio teške povrede. Preminuo je u bolnici 1. oktobra iste godine. Yugopapir je 1989. godine objavio intervju s njegovom majkom Elvirom Ričl, koja je otkrila detalje ove tragedije. Prenosimo ga u cijelosti:
Sjećam se, bila je nedjelja prije nesreće. Svi zajedno bili smo na Romaniji, gdje moj brat ima vikendicu. Bilo nam je baš lijepo. Kad smo se vratili, snaha i brat svratili su kod nas na kavu. Tad je Dražen pričao o predstojećoj turneji, o tom drugom albumu. Ja sam zapamtila dobro njegovu rečenicu 'Volio bih da se sve ovo odgodi.'
Kamo sreće da se ikako moglo odgoditi! Poslije toga, dok smo tako lijepo pričali - jer Dražen je zaista mnogo volio mog brata - moja snaha rekla nam je kako je, još uvijek, interesira hiromantija i da je tu jako uznapredovala. Onda je Dražen strogo pogledao u nju, okrenuo joj dlanove i radoznalo upitao: 'Koliko ću ja živjeti?' Kasnije, kad se kakva slična nesreća dogodi, učini nam se da je sve ovo bilo kao neko predosjećanje, znate...
Jedna moja susjeda, kasnije mi je to ispričala, vidjela je mog Dražena baš tog nesretnog četvrtka, kad je pošao u Mostar. Sva djeca, koja su bila tu vani, kao i obično, pošla su za njim, niz stepenice, prema ulici. On je stao, svakoga od njih pomilovao po kosici, i svakom od njih nešto rekao. Kao da se s njima zauvijek opraštao.
Baš su ga voljeli. Znao im je dijeliti bombone, kolače... Često je znao izaći i pričati s njima, šaliti se: 'Đe si ti, jarane, a?' Oni bi se sjatili oko njega, pa ih se poslije nije mogao otresti. Pratili bi ga do vrata...
Kako sam ja, kao i svaka majka, svaki put znala brinuti kad krene na put, Dražen je uvijek dogovarao prijevoz - od kuće. Ako mu ne bi nešto odgovaralo, jednostavno to ne bi ni prihvatio. Ja sam ga baš tada uoči tog njihovog kobnog putovanja, pitala_ kakva su to kola kojima ide?!
Umirio me je riječima: "Zlajin Fića ne valja, ali se ti ništa ne brini; ja i ne idem Zlajinim Fićom, idem sa Žerom, Golfom. Golf je nov, a Žera je dobar šofer." A kako se dogodilo da se i on našao u Zlajinom Fići, ja stvarno ne znam. Moj Dražen je bio čak i jako visok: Ne znam, uistinu, kako se uopće i smjestio u Fiću...
Zlaja mi je, kasnije, pričao da su oni htjeli nešto prezalogajiti tamo negdje prema Jablanici. Kako tamo nije bilo ništa naći od onoga što su željeli, Dražen je predložio da skoknu do hotela Ruža, u Mostaru. Čuo je da je tamo lijepo. Taman da jedu i da na vrijeme stignu na koncert.
Zlaja mi to nikad nije objasnio - otkud Dražen s njim. Jednom prilikom pitala sam to i Žeru, je li to bilo nefer s njihove strane, ali bilo je u kući puno ljudi pa je tako i prošlo. Pitala sam ja to i Cunju (bubnjara), i on mi je ovako rekao: "Ja ništa ne znam, teta Elvira. Znam samo da je bio dogovor da Žera i ja idemo zbog opreme, Golfom, a oni Fićom."
Nisam nikada doznala pravu istinu. Je li se moj Dražen tada nešto naljutio pa promijenio plan, nažalost, to ni sad ne znam. Tu tajnu odnio je zauvijek sa sobom...
Onda sam odmah nazvala brata i svog direktora, doktora Đokovića također. On je brže-bolje nazvao svoje kolege u mostarskoj bolnici. Rekli su mu da je Zlajo lakše povrijeđen, a da moj Dražen ima teške i preteške ozljede.
Mi smo se odmah spremili i otišli u Mostar. Tamo smo bili u četiri sata ujutro. Primila nas je dežurna doktorica, izuzetno dobra žena, koja nam je ponudila i svoj ležaj - da malo odmorimo. Rekla nam je da nije nikad, u svojoj praksi, a ni u životu uopće, to vidjela: "Cijeli Mostar bio je tu. Ljudi su došli da daju krv. Bilo je sigurno jedan sat noću, kad se ta omladina razišla."
Tako je pričala doktorica. Kad sam ja ušla u sobu da vidim mog Dražena, on nije znao za sebe. Bio je već u intenzivnoj njezi. Zlaja nije bio. Mislim da je već sutradan prebačen kući. Međutim, ja sam ostala u Mostaru. Tada su svi, iz Jabuke, pokazali da su uistinu pravi prijatelji i pomogli su mi kako to samo pravi drugovi mogu. Dražena je trebalo što prije prebaciti na VMA, u Beograd. Tu se Žera puno angažirao.
Poslali su helikopter u Mostar. Ja to nikada neću zaboraviti. Bilo je užasno nevrijeme nad Mostarom. Puhao je jak vjetar. Zbog okolnih planina, izgledalo je kao da je stadion Veleža u nekom velikom loncu.
Čekali smo helikopter spasa. Ja sam nijemo gledala u to užasno nebo, i čekala. Međutim, netko je došao i saopćio mi da se helikopter vratio, jer se nije mogao spustiti. Nešto me je bolno probolo u grudima. O, bože! Brzo sam otišla na telefon, jer sam bila u stalnoj vezi sa Žerom i rekla mu: "Žera, dragi, što ćemo? Helikopter se ne može spustiti?".
Onda je on meni: "Znamo mi to već, teta Elvira, ne brinite! Poslali smo već avion!". Mi smo zatim otišli do aerodroma. Javili smo bolnici da spreme moga Dražena. Kad je avion sletio, mene su čuvali pred aerodromskom zgradom, da ne otrčim pred avion. Vidjela sam samo hitnu pomoć i nosila na kojima je bio moj Dražen, pokriven čaršavom. Moj brat i ljekar su ušli s njim u avion. Bio je to petak uvečer. Ja sam se vratila u Sarajevo.
U ponedjeljak otišla sam vidjeti Zlaju, jer je bio kod kuće. Razmišljala sam o svemu. Shvatila sam da je, u toj cijeloj nesreći, vjerojatno taj Fićo bio kriv, jer je bio, kako su mi kasnije pričali, star i raskliman.
Kad se to desilo, sjedište je doslovno palo na Zlaju i zaklonilo ga. Udarilo ga je po nosu i imao je samo te ozljede. Poslije su mu nešto sređivali na maksilofacijalnoj kirurgiji, ali je brzo došao k sebi, kao da se ništa nije ni dogodilo...
Na sahrani mog Dražena bilo je 10.000 Sarajlija. Ja toga nisam ni bila svjesna. Poslije su mi to pričali, da se satima i satima odlazilo s groblja. Cijelu noć, na hiljade mladih, sjedili su i plakali pored humke mog Dražena. To je moj Dražen zaslužio jer su ga svi zaista neizmjerno voljeli.
Njegova mi je razrednica rekla, kad je došla kod mene, poslije sahrane: "Dražen je bio takvo dijete, koje je moralo biti voljeno."
Eto, Dražen je sam postigao svu tu popularnost, odanost, tu dirljivu ljubav toliko tisuća mladih - tom svojom pojavom, svojim ponašanjem, svojom veselošću i dobrotom...
Mogu vam samo reći: proljeće ga donijelo, jesen ga odnijela. Kratak je bio vijek njegov, ali mislim da je za te svoje godine postigao mnogo više nego što bi neko drugi za neki duži, dupli život. Život mu je bio stvarno sadržajan...
