Zahvaljujući raskošnom talentu, važio je za najveću jugoslavensku pop-zvijezdu, međutim, njegova popularnost nikada nije padala bez obzira na repertoar kojeg je kroz svoju karijeru nudio svojoj publici.
Trenutna Čolićeva adresa je Beograd u koji se preselio od 1992. godine. Oženjen je, a supruga Aleksandra Čolić mu je rodila dvije kćerke - Unu i Laru.
Zanimljiva je činjenica da je Čoli zapravo muzika jedan izvjesni period bila samo hobi s obzirom na to da se još kao dijete dok je živio u Sarajevu sve više zanimao za sport. Tako je naprije bio golman u juniorima "Željezničara", ali je ubrzo shvatio da mu atletika više leži. Na jednom takmičenju osvojio je drugo mjesto, odmah iza tadašnje atletske zvijezde Nenada Stekića.
Međutim, svoje slobodno vrijeme je koristio i za muzičke svirke pa je tako zajedno sa svojim prijateljem Bracom Isovićem svirao za društvo u parku s obzirom na to da je učio svirati gitaru i išao je u muzičku školu. U svom kvartu su bili poznati kao duet Čolić i Isa s Grbavice.
Vremenom je Čola izabrao muziku kao svoj životni pravac s obzirom na to da uspjehe nije nizao u sportu.
Prvi službeni pjevački nastup imao je kao pjevač grupe Ambasadori 1969., u kojoj je pjevao dvije i po godine. Na Opatijskom festivalu pobijedio je s pjesmom Kemala Montena "Gori vatra" čime je osvojio i nastup na Pjesmu Evrovizije.
Plasman u Luksemburgu te 1973. nije bio baš uspješan - bio je pretposljednji (15. s Francuskom), ali je kompanija Warner Brothers ipak s Čolom potpisala ugovor. Tako je Čolić za njih snimio četiri singla, dva na njemačkom i dva na engleskom jeziku, no tu se i završava njegova karijera u inostranstvu jer se nije htio preseliti u Njemačku.
Nakon toga je uslijedilo zlatno doba njegove karijere pa je tako Čola nizao hitove, nastupe i time oduševljavao svoju publiku.
Blistava pjevačka karijera potrajala je sve do početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, kada je Čolić napustio rodno Sarajevo i preselio se u Beograd. Povremeno je nastupao po manjim dvoranama širom Evrope s Lazom Ristovskim, a redovan je saradnik na ploćama filmske muzike Gorana Bregovića.
Poslije sedam godina pauze, Zdravko Čolić je za Komunu 1997. izdao svoj deveti album "Kad bi moja bila" u produkciji Gorana Bregovića. Pjesme s albuma skladali su Čolić i Brega, a dio tekstova napisali su Marina Tucaković i Momčilo Bajagić Bajaga.
S albuma su se izdvojile pjesme "Čini ti se grmi", "Jako, jako slabo srce zavodiš", kao i balade "Kad bi moja bila" i "Tabakera". Čolić je te godine održao devet rasprodanih koncerata u beogradskom Sava centru, a nastupio je i u Prištini, ne obazirući se na sukobe na Kosovu.
Istovremeno njegove pjesme pronalaze svoj put i do publike u Hrvatskoj, gdje su ih još donedavno cenzurisali radijski urednici. Tako je pjesmu Zdravka Čolića "Pjevam danju, pjevam noću" krajem 2000. obradila i Ivana Banfić.
Čolićev 10. album "Okano", objavljen je krajem 2000. godine u izdanju BK Sounda. Album je pored naslovne numere donio i hitove "Mjerkam, te mjerkam", "Krasiva", "Hotel Balkan" i baladu "U boji vina". Tiraž je bio preko pola milijuna prodanih nosača zvuka, a uslijedila je i velika turneja po većim gradovima bivše Jugoslavije.
Turneja je završena koncertom na Marakani, 30. juna 2001. godine, na kojoj se ovaj put okupilo oko 80.000 ljudi, a pred malim ekranima više od 4.000.000 ljudi je pratilo direktan prijenos koncerta. Album "Okano" proglašen je za album godine u gotovo svim zemljama bivše domovine, pjesma "Okano" za hit, a Zdravko Čolić za osobu godine.
Album "Čarolija" Čola je predstavio 24. decembra 2003. godine, ponovo u izdanju RTV BK. S albuma su se izdvojile pjesme "Nono bijela", "Zločin i kazna", "Moja draga", "Na ovaj dan", a s jednim od najboljih spotova se izdvaja veliki hit "Mnogo hvala".
U maju 2004. godine počela je turneja većim gradovima bivše Jugoslavije i u nekim evropskim zemljama. Tokom 2005. godine održano je još 14 koncerata u Kanadi, Americi, Evropi, kao i na prostorima bivše SFRJ.
Krajem 2006. na tržištu se pojavljuje novi, 12. album Zdravka Čolića nazvan "Zavičaj". Album nastavlja tradiciju etno-pop zvuka, koju Čolić redovno njeguje na svojim albumima u zadnjih 20-tak godina.
Među pjesmama inspiriranim Sarajevom, Bosnom i tamburašima izdvajaju se pjesme "Bembaša", "Merak mi je", "Svadbarskim sokakom" i "Anđela". Balade "Vrijeme" i "Sačuvaj me, Bože, njene ljubavi" potpisuju Arsen Dedić odnosno Đorđe Balašević.
