Wall Street Journal: Avdo Međedović utkan je u historiju svjetske muzike
Prva dokumentirana pjesma na engleskom jeziku potekla je iz usta nepismenog čuvara krava. Prije više od 1.300 godina, ugledni Bede, srednjovjekovni naučnik poznat i kao "otac engleske historije", zapisao je riječi Caedmona, koji je čuvao životinje u benediktinskom samostanu u Sjevernom Yorkshireu. Bede se tada divio stočaru koji je uspio da otpjeva izuzetno dobru pjesmu, stoji u tekstu.
Caedmonova pjesma je možda izgledala kao čudo, ali u dugoj historiji muzike ovakvo iznenađenje je zapravo pravilo, a ne izuzetak. Inovativne pjesme gotovo uvijek dolaze od stranaca - siromašnih, nepristojnih i marginaliziranih.
Istraživači Milman Parry i Albert Lord potvrdili su tu činjenicu 30-ih godina kada su krenuli u potragu za porijeklom drevnih epova "Ilijade" i "Odiseje". Njihova istraživanja odvela su ih u Sandžak, gdje su upoznali Avdu Međedovića, nepismenog seljaka kojeg su kasnije nazvali "bošnjačkim Homerom".
Prateći sebe na gudačkom instrumentu, Međedović je izveo epsku pjesmu kojoj je trebalo čak sedam dana da se završi. Imala je 12.311 stihova, tj. otprilike je bila iste dužine kao i Odiseja. Nastala je u potpunosti iz pamćenja, a Međedović je bio potpomognut uzornim improvizacijama kakve koriste današnji jazz muzičari.
Parry i Lord su kasnije izjavili da je svaki od sjajnih pjevača na koje su naišli tokom svog terenskog istraživanja bio nepismen. Sposobnost pjevanja epske pjesme nije bila samo vještina koja se nije mogla naučiti tokom fakultetskog školovanja, već ističu da bi je formalno obrazovanje gotovo sigurno uništilo.
I drugi su istraživači našli slične izvođače, gotovo uvijek među siromasima i izopćenicima. Kolekcionar pjesama John Lomax bio je toliko impresioniran glasom Jamesa Bakera, kojeg je otkrio tokom posjete zatvoru u Huntsvilleu u Teksasu 1933. godine da ga je kasnije opisao kao "crnog Homera".
Još je interesantniji slučaj ruskog epskog pjevača Vasilyja Shchegolenoka, koji je 1870-ih zadivio Lava Tolstoja svojim pjevanjem i koji je direktno utjecao na stil pisanja ove ruske legende.
Dalje se u tekstu Wall Street Journala navodi da udžbenici historije ponekad "elitiziraju" porijeklo muzike. Kao primjer navode važnost muzičke inovativnosti po kojoj su bili poznati porobljeni ljudi u sadašnjem SAD-u, gdje su potomci robova oblikovali provokativne zvukove jazza, bluesa, sambe, salse, reggae, soul muzike i brojnih drugih žanrova iako se o tome nikako ne govori.
Ističu kako većina studenata na muzičkim akademijama proučava lidijski i fragijski modus, koji su izmislili stari Grci, a da nikada nisu shvatili da ti pojmovi potječu iz etniciteta porobljenih izvođača koji su stvorili ove zvukove.
Slično tome, tradicija ljubavne pjesme povezana s trubadurima na jugu Francuske zapravo potječe od pjevačica robinja u islamskom svijetu. Ove su pjesme ušle u Evropu preko Iberskog poluotoka, a svoje karakteristične pjesničke teme usvojilo je plemstvo, koje je često pjevalo o porobljenoj ljubavi.
Kao što i primjeri sugeriraju, te "vizionare" s periferije na kraju imitiraju i asimiliraju kulturne elite. Međutim, zanimljivo je da ponekad, ako žive dovoljno dugo, ti ljudi sami postaju elita. Tačno 60-ih godina prošlog vijeka mnogi su roditelji bili šokirani svojim prvim susretom s Beatlesima i Rolling Stonesima, ali ti su se "loši dječaci" na kraju pretvorili u gospodu Paula McCartneya i Micka Jaggera. Bob Dylan bio je vođa kontrakulture 1966. godine, ali proglašen je nobelovcem za književnost u 2016.
Wall Street Journal zaključuje priču da se provincijsko porijeklo mnogih muzičkih inovatora može pratiti u gotovo svim žanrovima. U ranim danima američke muzičke industrije diskografske kuće morale su praviti terenske izlete u najsiromašnija područja juga bilo da traže blues muzičare za crnu publiku ili country zvijezde za bijelu publiku, a ista povezanost može se vidjeti i u drugim dijelovima svijeta, u historiji jamajkanske reggae muzike, brazilske sambe ili argentinskog tanga.
Julia Roberts odbila snimiti nastavak "Notting Hilla", nije je oduševio scenario
