Zdravko Čolić za Klix.ba: Sarajevo je moj rodni grad u kojem sam odrastao i postao čovjek

Na muzičkoj ste sceni aktivni gotovo čitav svoj život - šta biste rekli da je tajna vašeg uspjeha?

Ako govorimo o mojoj karijeri, uvijek sam vodio računa o izboru pjesama koje su meni ležale u moru raznih autora i stilova. Ja sam jednostavno u svemu tome tražio neku sredinu i nešto što je meni odgovaralo jer mislim da su pjesme i vokal, kao i sama emocija i energija koja to prati, zapravo ključne.

Kakvo je vaše mišljenje o turbofolku? Zašto ovaj muzički pravac, prema vašem mišljenju, pronalazi brojne poklonike među mlađom populacijom?

Pojam turbofolka je zasnovan u proteklih 20-25 godina. On je sada evoluirao u nešto što nije turbofolk, nešto što je između nekog svjetskog zvuka i domaće balkanske melodije. Smatram da se to sada izrodilo u, ja bih je nazvao - balkansku novu muziku. Ne mislim da to više ima veze sa onim početnim turbofolkom, koji je bio nešto što baš i nisam volio. To u produkciji liči na svjetsku muziku, s obzirom na to da se koriste razni novi digitalni muzički dijelovi sa interneta i iz producentskih kuhinja i nekih domaćih melodija. Omladina voli taj neki nazovimo ga "turbofolk" za koji ja smatram da to nije, i ima dosta toga što mi se dopada, mada nisam pobornik tog stila. Kada uđeš u neku svjetsku produkciju, tu možeš čuti svašta nešto što se vrti na muzičkim listama i što je vrlo slično onome što se kod nas vrti. To je preneseno u neku našu melodiku koja se zove balkanska.

Kako je pak sve to izgledalo kad ste vi počinjali?

Gledajući sa ove distance, svakako je bilo više kvaliteta. Da bi se uspjelo, ljudi su morali naučiti svirati i pjevati uz prave žive instrumente. Da bi uopšte mogao snimiti pjesmu ili napraviti arhivski snimak, morao si se pokazati uživo na festivalima i na nekim radijskim snimcima gdje su vladale rigorozne mjere, što je bilo svojstveno za Radio Sarajevo. Kriteriji su bili, čini mi se, mnogo strožiji, da bi prošao i bio emitovan na radijskim stanicama, a potom da bi bio u prilici da snimiš najprije singl ploču, a kasnije LP ploču. Danas su kriteriji lakši i zbog toga, bojim se, danas brže nestaju mnogi popularni pjevači. Ljudi koji su napravili karijere u tom vremenu, mislim da i danas dobro stoje sa svojom publikom.

Da li ste mogli pretpostaviti da ćete jednog dana biti tu gdje ste sada?

Jednom kada uđeš u ove vode očito te one ponesu. U tome i jeste čar ovoga što radim. Nisam pretpostavljao niti sam razmišljao o tome koliko će sve to trajati. Ja sam to radio iz čiste ljubavi i amaterizma, kroz neki svoj mali svirački rad sa prijateljima. Od vokalno-instrumentalne grupe Ambasadori i Korni grupe pa do jedne slučajnosti, kada sam još polagao neke ispite na fakultetu i paralelno nastupao na šlager festivalu sa pjesmom "Sinoć nisi bila tu", gdje sam dobio nagradu.

Kasnije je to sve otišlo dalje prirodnim tokom - odjednom imaš veliku publiku i dosta prodatih ploča i postaješ profesionalac. To se razvijalo samo i krenulo nekim putem koji nisam očekivao.

Kažu kako u Sarajevu niko ne može biti zvijezda, odnosno da nismo skloni takvom mentalitetu koja muzičare ukiva u zvijezde, što se opet na neki način može odnositi i generalno na područje bivše Jugoslavije. Jednom ste izjavili kako vam je bitno da samo radite svoj posao kako treba i da se u tom domenu ne smatrate "zvijezdom". Kako vam je uspjelo da sve vrijeme zapravo ostanete na zemlji?

Upravo slijedeći sredinu, jer ako je sredina bila ta koja nije priznavala zvijezde, onda i tvoj odnos prema tome što radiš nije bio previše pretenciozan i prepotentan, što ti je omogućilo da ležernije i lakše radiš. Smatram da je veoma dobro što je sredina utjecala na ljude, na tu nonšalantnost, ne samo u muzičkom svijetu, nego i u sportu, politici i kulturi generalno.

I danas možeš vidjeti mnogo sarajevskih političara koji kao nekada sjede sa običnom rajom u kafani i to je velika prednost. Ljudi ne polude od uspjeha i popularnosti i na neki način rade svoj posao, a na samom čovjeku je hoće li biti profesionalac. Ima tu naravno i kvaliteta koje neko ima, discipline, ali i sreće.

Kada govorimo o sredini, mislim da je veoma dobro to što je izlazilo iz kuća, iz škole, sa fakulteta... i Sarajevo je u odnosu na bivšu Jugu u tim nekim stvarima i odnosima bilo dominatno.

Šta smatrate svojom najvećom slabošću?

Više puta sam pričao o tome, ali recimo ta neka neodređenost. Ja u suštini uvijek znam i gdje ću i šta bih, ali se valjda u tom nekom prvom momentu doima kako i bih i ne bih, čime ostavljam takav utisak neodređenosti, što je odlika Blizanaca...

Kakva sjećanja vas vežu za Sarajevo, čega je Sarajevo simbol za vas?

Sarajevo je moj rodni grad u kojem sam odrastao i postao čovjek. To "sarajevsko" u tebi - od govora do razmišljanja, jedne vrste domaćinske galantnosti, odnosa prema ženama, prema društvu i prema starijima - to je nešto sto te prati čitav život. Zato i kažem - ja sam Sarajlija, jer to uvijek nosiš sa sobom, to je ono po čemu te ljudi prepoznaju, a dio toga je prešao i u karakter - kao da se neka metafizika svezala.

Šta očekujete od koncerta u Sarajevu i šta pripremate za vašu publiku?

Kao i kod svakog koncerta, očekujem da atmosfera bude lijepa, da ljudi budu raspoloženi, da zaboravimo na probleme, da svi zajedno pjevamo. Bit će to širok repertoar kojim ćemo proći kroz vrijeme, pjevat ćemo pjesme kroz periode, otpjevat ćemo i neke nove pjesme, kao i nekoliko prepoznatljivih stvari koje su isključivo vezane za Sarajevo.