Paul Lowe - Britanac koji je objektivom ovjekovječio ključne historijske momente u Sarajevu i svijetu
April je pri kraju, u Sarajevu plamte teme o pandemiji, a samo deset minuta iznad vlada potpuna tišina. U zelenilu i svježini Trebevića nalazimo se sa Loweom koji upravo završava trening.
"Hoćete li da krenemo na bob-stazu? Tamo možemo napraviti sjajne fotografije“, predlaže govoreći na tečnom bosanskom jeziku. Na naše potvrdno klimanje glavom, krećemo uskim planinarskim putem ka polurazrušenoj stazi.
Dok pogledom kruži oko sebe tražeći svog psa koji svako malo nestaje i izranja iz zelenila, objašnjava kako njegov dan počinje na Trebeviću. Već nekoliko godina aktivno učestvuje u trail utrkama, a bob-stazu i puteve Trebevića smatra idealnim mjestima za jutarnji trening. Dok govori o ljepotama prirode, polako se odmotava klupko priče o ratnim dešavanjima. Potencijal Bosne i Hercegovine već dugo potura u sjenu užasa devedesetih pa je tako u mnogim glavama njeno ime sinonim za rat.
Rane i "Ožiljci" na površini grada
Sarajevski asfalt je sredinom 1992. godine osim ljetnog sunca žarila i paljba koja je već od proljeća zasipala grad. U gradu se još niko nije navikao na buku artiljerije, još se od brutalnosti koja je useljavala u grad tvrdoglavo otimalo vjerovanje da će trica uskoro ponovo kružiti tramvajskim šinama, kroz Ferhadiju se neće moći proći od gužve, s prozora oštećenih fasada će viriti glave mališana koji čekaju susret s prijateljima i između svega toga će se već nekako pokrpati ono srušeno.
U grad se slilo more fotoreportera, svoje negative su brže bolje slali velikim svjetskim medijskim kućama, pa je na naslovnim stranama stranih novina ime Sarajeva bilo uokvireno uz potresne fotografije s njihovim potpisom. Na cipelama mladog Lowea još se nije stiglo ni osušiti blato s drugih frontova, a već je namještao film u svom fotoaparatu kako bi napravio materijal koji je bio svojevrsni apel za pomoć ljudima jedne države.
"Za mene je Sarajevo oduvijek bilo evropski grad. Govorite istim jezikom kao i svi mi ostali. Kad to kažem, mislim na kulturološki način. Sjećam se da sam u rovovima prepričavao šale Montyja Pythona ili one iz serije ‘Only Fools and Horses’... Hoću reći, kroz povezivanje s inteligentnim, smiješnim i interesantnim ljudima sam zaključivao samo jednu stvar: Ako se može desiti ovdje, onda bi se rat doista mogao događati bilo gdje, u bilo kojem gradu na svijetu", govori.
Fotografije koje su najviše fascinirale urednike velikih medijskih kuća su one koje prikazuju panoramu "ranjenog" Sarajeva. Isti ti urednici su ljudi koji su pogledom prešli preko hiljadu drugih fotografija s ratišta, pa je bilo interesantno posmatrati njihovu fasciniranost crno-bijelim kadrovima. "Zar grad stvarno izgleda ovako?", pitali su.
"Mislim da je to najbolje pokazivalo koliko se u medijima često vidi samo kutak istine, dok je panorama mnogo veća. Isti taj svežanj fotografija smo pripremili za izložbu 'Ožiljci', koja će biti predstavljena u Vijećnici u okviru 25. Modula memorije, jednom kad sve ovo završi", objašnjava.
Lowe je ove godine proglašen trećim dobitnikom specijalnog priznanja Modula memorije – nagrade za doprinos očuvanju kulture sjećanja. Prije njega su tu nagradu dobili Ron Haviv i Milomir Kovačević Strašni, kolege i dugogodišnji prijatelji čiji rad veoma cijeni.
Iako nije bilo jednostavno posmatrati sve što se dešava i uprkos svemu nastaviti raditi, to je tada bio jedini potez koji mu je imao smisla. Neko je pravio sijalice, neko filmove, bilo je i onih koji su stvarali druge vrste umjetnosti. Jedni su se bavili nabavkom hrane, drugi donošenjem vode, a treći su pak bili na straži. Sve je to trebalo snimiti i poslati u svijet, ušutkati tako one koji su iz rukava već bili spremni prosuti izliku da nisu znali šta se to ovdje događa.
Fotografija kao svjedok početka i kraja
Kada je u Berlinu prije tri desetljeća palo 160 kilometara zida koji je jednu cjelinu dijelio na dvije polovine, s obje strane je buknulo slavlje. Bio je to kraj jedne historije i početak nečeg sasvim novog. O zid su udarali čekići, dlanovi, šake... Ljudi su se penjali preko betonske prepreke, ljubili, grlili i slavili. Svaki fotograf bira koji će dio priče zabilježiti, kaže Lowe, a njega je uvijek privlačila ona strana u koju niko ne gleda.
"Sjećam se da sam pomislio: 'O Bože, svjedočim pisanju historije!'. Bila je to moja prva velika priča. Trudio sam se zabilježiti srž momenta koji se odvijao ispred mene, to me pokretalo. Mnogi fotografi su tada pravili fotografije zida, ja sam se okrenuo i otišao tamo gdje s aparatom, osim mene, nije bilo nikoga", prisjeća se.
Priča jedne fotografije može biti povezana s jednom osobom ili sa cijelim jednim periodom. Njihovo se značenje može mijenjati kroz godine, ovisno o tome kako se mijenja vaš način posmatranja onoga što se dogodilo: "Kada sam pravio fotografije u ratu, trudio sam se napraviti što dramatičniju sliku. Ali, kada sam napravio knjigu 'Bosanci' tražio sam tiše slike koje pokazuju svakodnevnicu ljudi u ratu. Sada već tražim fotografije koje prikazuju ljude, najviše me zanima ono što je na fotografiji".
"Na jednoj od izložbi mi je prišla djevojka koja je pokazala na fotografiju koja je prikazivala djevojčicu, kazavši kako je to ona. Fascinirala me činjenica da smo se ponovo sreli, tako da ne isključujem opciju da ću se nekada pozabaviti traženjem ljudi koje sam fotografisao tokom svoje karijere", zaključuje Lowe.
Iako je prošao kroz mnoštvo iskustava koja bi se savršeno uklopila između korica neke knjige, Lowe još uvijek nije zagrijan za ideju pisanja o svemu što je doživio kroz svoju karijeru. Naprotiv, fokusiran je na predavanja na Odsjeku magistarskog programa fotoreportaže i dokumentarne fotografije na Koledžu za komunikacije na Univerzitetu umjetnosti u Londonu, piše priče o drugim ljudima i vodi agenciju VII s još nekoliko uspješnih kolega. Nada se da će interesovanja mladih ljudi s prostora bivše Jugoslavije nadvladati nacionalizam i pomoći im da se ujedine i spoznaju koliku moć mogu imati ako budu radili zajedno.
Svijet nogometa nešto slično nikad nije vidio: Derbi za titulu gledali na ekranu zbog koncerta
Možete li prepoznati koja sarajevska ulica je na fotografiji snimljenoj 1947. godine?
