"Kolega Džeko i ja, svaki sa po tri friška ožiljka od vakcina, ruksacima i torbama koje bi izdržale i nuklearnu katastrofu smo izašli iz aerodromske zgrade u New Delhiju. Biće to ludih 18 dana, pomislih. Kako smo se približavali centru Delhija tako su nam se oči širile, a prsti nervozno tipkali po okidaču aparata. Osjećaj da si na potpuno novom mjestu gde je sve drugačije je potiskivao nesnosan smrad koji se može opisati kao mješavina kanalizacije i spaljene plastike. U tom trenutku donesoh odluku da to ignorišem", piše svoja iskustva Kapetanović.
U Indiji živi preko milijardu i tri stotine miliona ljudi. Stari dio Delhija je u najmanju ruku košnica. Svega na jednom mjestu, od sirotinje koja nema ništa do bogataša koji voze Bentlyje. Klasne razlike su ogromne i pomalo neprijatne. Nakon početnog oduševljenja svim i svačim zapravo shvatite da je život tamo jako težak za veliku većinu. Onda vam kroz glavu prođe da u džepu imate avionsku kartu sa datumom povratka i da se iz tog beznađa možete vrlo elegantno izvući. Baš kao i svi silni stranci kod nas u proteklih 20 i kusur godina.
Uprkos očiglednoj razlici, jednostavni su to ljudi, blagi i učtivi. Većina. Fotografisati se vole, što je raj za uličnu fotografiju. Nisam se niti jednog trenutka osjećao ugroženim ili da mi prijeti neka opasnost, čak ni onda kada bih u ponoć izašao iz hotela i hodao skoro pustim ulicama starog dijela grada. No, one nisu nikad bile puste. Na trotoarima i doslovno na ulici, u ćoškovima, spavalo je na stotine, na hiljade ljudi. Ne zbog toga što im je vruće nego zato što nemaju gdje drugo.
Nakon nekoliko dana se više nisam ni osjećao ni ponašao kao turista. Nastojao sam da razumijem sve to, da ubacim logiku u sve što gledam.
[VSLIKA HREF="http://fotografija.ba/wp-content/uploads/2013/12/Indija_Amer_Kapetanovic.pdf"]1[/VSLIKA]
Klikni na sliku da vidiš fotoreportažu
Rajashtanje je bio malo drugačiji. Od fascinantnih tvrđava, jarkih boja odjeće i plave boje Jodhpura činilo mi se da senzor aparata cvili od radosti. Ili sam to bio ja. Jedan dan sam hodao od 9 ujutro do 11 naveče. I fotografisao, fotografisao... Nađem se u društvu ljudi, na obali nečega što bi se moglo nazvati velika prljava voda i nakon razgovora sa njima pitam šta rade. "Pravimo opijum", rekoše kao da su rekli da cijepaju drva.
Od čitave grupe, nas 11 pustolova, visinska bolest je napala prvo mene. Na "prevoju smrti" (ime dobijeno zbog opasne ceste), na nekih 4.000 metara nadmorske visine, svaki pokret, čak i na ravnom, zahtijevao je dvostruko više snage. Organizam se borio da iz oksigenom siromašnog vazduha nahrani mišiće ali nije mu išlo. Izgledao sam i kretao se kao zombi. Isto večer se i kolega Džeko razbolio. Ležeći u šatoru na 4.300 m/nv, u sred pustinje, sa kortikosteroidima u mozgu, našli smo za shodno da pričamo viceve. Tipični Bosanci. Iznad nas, dan vožnje daleko od civilizacije, bez trunke nečistoće u zraku, prostrlo se milijarde zvijezda. Nikada, ali nikada nisam vidio tako nešto. Kad jedan fotograf u tom trenutku doslovno ne može uzeti aparat i to slikati dovoljno govori o stanju organizma.
Nakon sedam dana i obilaženja najudaljenijih sela Himalaja vratili smo se u Delhi a nedugo zatim posjetili i Taj Mahal. Fascinantno. Ne, nisam prosvijetljen i još uvijek ne znam šta je pravi smisao svega, ali sam bogatiji za ogromno iskustvo, brojna prijateljstva ali i fotografije gdje bih za svaku mogao napisati posebnu priču. Incredible India – indeed, napisao je Kapetanović.
Ukoliko želite objaviti svoju priču u ovoj rubrici javite se na [email protected]. Ranije objavljene fotogalerije možete pogledati ovdje.
