Prije 85 godina rođena je legendarna Semka Sokolović-Bertok: Najtoplija duša pozorišta i filma
Semka je bila filmska “amidžinca”, domaćica za kuhinjskim stolom, raskalašena kafanska zabavljačica, ali i tetka iz Bosanske Krupe, koje se sjećamo iz komedije Rajka Grlića “U raljama života” (1984.). S jednakom lakoćom je na pozorišnim daskama igrala neke od najkompleksnijih ženskih uloga iz historije drame, poput Shakespearove Lady Macbeth i Čehovljeve Ane Petrovne.
Međutim, iza te nepregledne galerije izvanrednih likova koje je na velikom platnu i u teatru oživjela sarajevska glumica, krila se fascinantna ličnost šahistkinje, čiji je život obilježen igrom na ploči sa 64 crno-bijela polja. U šahovskom klubu u Zagrebu je upoznala svog supruga, velemajstora Marija Bertoka, kojeg je zaprosila na prvom sastanku rečenicom: “Znate, nemojte se ljutiti, ali vi ćete biti moj muž”. Naslov prvakinje Hrvatske u šahu osvojila je čak osam puta, a s jednakom strašće je igrala bridž i poker.
Svaki dobar glumac je lijep, a svaka loša glumica ružna
Nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, Semka je postala asistentica Branka Gavelle, što će odrediti njen karijerni put i zaposlenje upravo u teatru koji nosi ime ovog istaknutog pozorišnog reditelja i teatrologa. Prve zapaženije filmske uloge je ostvarila u projektima Fadila Hadžića šezdesetih godina (“Službeni položaj”, “Druga strana medalje”, “Protest” i “Anđeli”), a prvu veću ulogu je ostvarila u filmu “Majstori, majstori” beogradskog reditelja Gorana Markovića, s kojim će ranih osamdesetih sarađivati na filmovima “Variola vera” i “Tajvanska kanasta”, od kojih je ovaj prvi trenutno u fokusu pažnje javnosti zbog pandemije koronavirusa.
Sarađivala je sa Mirzom Idrizovićem, a kako bez vrsne sarajevske glumice nisu mogli teatar i film, tako je ni televizijske serije nisu zaobilazile, pa je zaigrala u “Velom mistu” i “Putovanju u Vučjak”, te velikom broju regionalnih televizijskih projekata, koje je jednostavno nemoguće početi nabrajati, a ne ispustiti neki naslov koji će ožalostiti ponekog obožavatelja lika i djela voljene Sarajke.
Semka Sokolović-Bertok se nikada nije uklapala u svijet klasičnih glumačkih ljepotica, čija su lica dominirala na polju jugoslovenskih scenskih umjetnosti, a nikada se nije ni trudila isticati one atribute koji nisu bili vezani isključivo za znanje, talenat i glumačko umijeće. Poznata je njena izjava koja se tiče “estetike” na malim i velikim ekranima, u kojoj je rekla kako je svaki dobar glumac lijep, a svaka loša glumica ružna.
Njenu karijeru su obilježili kontinuitet i dosljednost, a posebnu emociju u rodnom Sarajevu kod publike je izazvala igrajući u filmovima “Kod amidže Idriza” (2004.) Pjera Žalice i u “Grbavici” (2006.) Jasmile Žbanić. Glumačka sinergija koju je ostvarila s nedavno preminulim glumačkim bardom Mustafom Nadarevićem kao amidžom Idrizom, ovaj film je učinio jednim od najupečatljivijih oda sarajevskoj mahali. “Amidžinca” Sabira je predstavila sve one dobre i “kućevne” žene koje se brinu za svoju porodicu i koje žive dostojanstveno, uprkos svim svojim problemima i traumama.
Upravo takva je bila Semka. Za sebe je govorila da je konzervativna, iako je bila širokih shvatanja. Udahnula je život nebrojenim ženskim likovima, a krasile su je lucidne izjave, poput one da žena nikada nije više pametna nego onda kada se pravi malo glupa. Strastvena igračica bridža šaljivo je govorila da je nakon smrti pokopaju sa špilom karata u rukama. Preminula je 2008. godine, nakon što joj je život tada podijelio čudne karte. Samo četiri mjeseca nakon njezine smrti, suprug Mario se utopio u Jarunskom jezeru pod nerazjašnjenim okolnostima.
