Šeširdžija Janko Hlpka: Šeširi su uvijek bili simbol gospodstva, ali se sve manje nose
Šeširdžija Janko kaže da je njegov otac rođen 1919. godine u Novom Sadu, a završio je šeširdžijski zanat u Beogradu. Zatim 1953. godine, nakon Drugog svjetskog rata, prodaje kuću i radnju u Vojvodini te se seli u Sarajevo, a 1966. godine pokreće posao u Titovoj 28.
Ističe kako su u bivšoj Jugoslaviji postojale dvije državne i tri zanatske šeširdžijske radnje. Nijedna od tih radnji više ne radi, osim Jankove, i on je, kako nam priča, jedini školovani šeširdžija koji i danas djeluje u BiH.
U razgovoru za portal Klix.ba kazao je kako uspijeva opstati zbog kvaliteta proizvoda i ručnog rada, ali bez dvojbe nam govori da zanati generalno gube korak s vremenom i da polako, ali sigurno propadaju. Ističe da su njegovi proizvodi još na tržištu isključivo zahvaljujući stalnim mušterijama i turistima, ali ljubav je ta koja ga i dalje drži.
"Ja se ovim poslom bavim od svoje 10. godine, a sada mi je 66. Učio sam zanat od oca i, kako je vrijeme prolazilo, sve sam više, što je normalno, usavršavao svoja znanja i vještine. Imao sam tu nesreću da su mi roditelji preminuli mladi, prvo majka pa otac, pa sam u jednom trenutku bio primoran brže i bolje raditi. Od oca sam 'popio' šamara i šamara samo zbog toga što nešto nisam dobro uradio, ali tako se učilo. U prošlosti je bila praksa da najprije naložite vatru majstoru, lakirate mu cipele i namirite kuću, šijete i razvlačite šešire svaki dan samo kako biste imali priliku učiti od njega. Toga danas sve manje ima", priča nam Janko Hlpka o svojim zanatskim počecima.
Još 1790. godine su se u Sarajevu nosili šeširi
Janko Hlpka nam govori da o šeširima i ljudima koji ih nose ne postoji neko tajno znanje. Tačnije, on kaže da ovaj odjevni predmet kojim se pokriva glava nose oni koji su navikli da ga nose i da tu nema puno filozofije.
"Šešir je odjevni komad koji volite ili ne, koji nosite ili ne. Međutim, na smanjenu upotrebu ovog predmeta kroz vrijeme su, prema mom mišljenju, najviše utjecala ekonomska i kulturološka gibanja. Sve je manje onih prijeratnih mušterija kojima je izlazak vani bez šešira bio nemoguć. Znate, ja sam imao ljude koji uđu u moju radnju, stave šešir i počnu se smijati. On za njih nije. Šešir i kapa su od pamtivijeka odraz kulture. U poslijeratno vrijeme muslimansko stanovništvo sve manje nosi šešire, iako je prije rata bila drastično drugačija situacija. Svi prijeratni doktori muslimani su voljeli šešire. Ja moram kazati da je meni strašno žao što šešire nekako povezuju s komunizmom, šeširi su oduvijek bili znak gospodstva, bez obzira na to kakve poglede na svijet imate", pojašnjava nam.
Hlpka priča da je još 1830. godine postojao specijalni uvoznik šešira u BiH iz Austro-Ugarske te nam otkriva da u svojoj radnji ima raritetni šešir iz davne 1790. godine koji je nosila bečka gospoda koja je bila u to doba u Sarajevu.
"U posljednje dvije ili tri decenije u trendu su tzv. trofrtaljni kaputi koji su potisnuli duge kapute. Svima nam je jasno da šešire povezujemo s dugim kaputima i šalovima tokom zimskog perioda. Sad se sve okreće sportskoj eleganciji tako da se prave i šeširi 'za sve prilike' i 'za sve stilove'. To je trend svugdje, ne samo kod nas. Osoba koja ne nosi stalno šešir teško može prepoznati pravi kvalitet od nečega što se prodaje pod kvalitetom. Ukoliko šešir 'šušti' pri dodiru, to znači da je pun sintetike. Takvi se najviše prodaju na pijacama, na njima piše da su stoprocentno rađeni od vune, a nema je ni 35 posto. Loši šeširi i kape se najčešće skupi pa nam ljudi nerijetko dolaze i mole nas da ih proširujemo, peglamo, ali je to ireverzibilan proces", govori ovaj šeširdžija.
Kvalitetni šeširi se prave od vune ili zečije dlake
Ističe kako se pravi šeširi prave ručno, bez ikakve veće mehanizacije, osim kvalitetnih šivaćih mašina. Međutim, upozorava da to ne smije zavarati sve oni koji se misle početi baviti ovim zanatom, pošto su kalupi, drveni i aluminijski, izuzetno skupi, a bez njih je proizvodnja nemoguća.
"Iako naoko izgleda jednostavno, za proizvodnju jednog šešira potrebno je proći od 16 do 18 procesa. Krenuvši od kalupiranja, šivanja, modeliranja i sl. Sami kalupi koštaju od nekoliko stotina do nekoliko hiljada eura. Što se tiče vremena potrebnog za izradu, ono varira od modela do modela. Primjerice, ja pravim šešire i za pozorišta i znaju mi kostimografi predstaviti samo ideju koju ja trebam realizirati. Ženske šešire i kape, iako se to ne bi pretpostavilo pošto izgledaju 'bogatije', nešto je lakše napraviti nego muške", otkriva nam Hlpka.
Pravi šeširi se, objašnjava, prave ili od vune ili od zečije dlake i razlika u cijeni im je 30-40 posto u korist zečije dlake. Ističe kako je danas dosta lakše doći do vune, tako da je proizvodnja vunenih šešira rasprostranjenija.
"U prošlosti su postojale farme zečeva širom svijeta, a danas je to malo drugačije. Sada imate glavno skladište zečije dlake u Belgiji, odakle je nabavljaju fabrikanti iz svih dijelova svijeta. Kasnije mi kupujemo filc koji se dobija iz ove sirovine, a ja lično dobijam materijal iz Njemačke, Italije, Češke i Brazila i to uglavnom iz specijaliziranih šeširdžijskih skladišta", kaže Janko.
Pravit će šešire dok god ga noge nose
Šeširdžijsku radnju Janka Hlpke posjećuju mnoge poznate ličnosti, ali ih ovaj zanatlija nije želio posebno izdvajati pošto su mu, govori nam, sve mušterije podjednako drage i posebno mu je zadovoljstvo što i dalje postoje ljudi kod kojih nošenje šešira nije iščezlo iz svakodnevnice.
"Moji klijenti su estradne ličnosti, pjevači, glumci itd. Zaista nikoga ne bih izdvajao. Ukoliko već želite neku anegodotu, spomenut ću Dinu Merlina koji za svaku turneju dođe kod mene i pravi novi šešir. Zna se desiti da nam od krojača donese odijelo i da mu napravim šešir koji će spariti sa sakoom i pantalonama. Ja imam 25 različitih boja u opticaju i mi na osnovu toga 'sklapamo' kombinaciju", priča nam o svojoj klijenteli.
Uprkos ne tako svijetloj budućnosti ovog posla, on je siguran kako će se neko od njegovih unuka nastaviti baviti ovim poslom. Iako je već, kako je sam nekoliko puta spomenuo, čovjek u godinama, dok god ga noge nose radit će ovaj posao.
"Kada bi mi neko došao i rekao da je našao majstora kod kojeg će učiti šeširdžijski zanat i da mu je plan da od toga živi, ja bih mu najiskrenije rekao da odustane, jer je teško samo od ovoga živjeti. Mene spašava što imam alat koji je ostao iza mog oca, što sam u ovom poslu tolike godine te što sam izučio zanat. Dakle, to može biti jedan interesantan hobi, ali posao nikako ne", zaključuje šeširdžija Janko.
