Bjelogrlić: Nikola Kojo i ja smo zarađivali od 500 do 1.000 maraka za jedno izvođenje predstave
"Te 1993. je veći dio moje generacije pobegao, otišao iz zemlje, zbog svega što se dešavalo tada u našoj državi. Ja sam imao tu jednu dilemu poslije turneje koju je imao film 'Crni bombarder' po Americi. On je učestvovao na nekoliko tih filmskih festivala. Ja sam poslije toga ostao u SAD-u, jer je bilo već dosta mojih prijatelja koji su se naselili tamo. Tada sam imao 28 - 29 godina. Htio sam da vidim da li bih ja mogao da nađem sebe negdje van Srbije. Poslije dva - tri mjeseca u SAD-u sam došao do jednog suštinskog zaključka za neke suštinske odluke u mom životu", kazao je.
Shvatio je da, barem kada je u pitanju glumačka profesija, sve morate kreirati sami ili s određenom grupom ljudi, da morate rukovoditi svojom karijerom i da je najbitnija vaša ekonomska pozicija u svemu tome.
"Ja sam 1993. shvatio da, ako želim ostati u Americi, moram raditi razne glupe poslove, a nijedan nije vezan za moju profesiju - od raznošenja pošte do konobarisanja kako bi zaradio neki novac i mogao da sačekaš neku svoju šansu. Vidio sam da je potrebno uložiti veliki napor, veliki rad i energiju ne bi li možda nešto uspio da uradiš po pitanju svog profesionalnog angažmana. Onda sam razmislio i rekao sebi: 'Zašto onda taj napor, energiju i rad ne bih uložio u Srbiju takvu kakva jeste, a da radim ono što je moje životno opredjeljenje?'", rekao je.
Nakon povratka iz Amerike odlučio je s bratom Goranom Bjelogrlićem otvoriti produkcijsku kuću Kobra film.
"Naravno, odlučio sam da nastavim i da se bavim svojim osnovnim zanimanjem, ali mi je želja bila da napravim neki svoj put i ostvarim određenu nezavisnost kada je posao u pitanju. To sam i uspio. Splet okolnosti je bio takav da je Lale Pavlović donio tekst predstave 'Moja draga'. On je želio da to igramo Nikola Kojo i ja. Koji sam odmah predložio da mi to radimo sami. Tako je krenula avantura u vezi s produkcijom, ali to jeste jedna suštinska i ključna odluka u mom životu", naveo je.
Dodao je da se ta odluka pokazala dobrom i kada je u pitanju finansijska strana priče, čak i tih devedesetih godina.
"Znam da mnogi umjetnici ne vole javno da govore o novcu. Više vole da pričaju o umjetnosti, ali ja ne znam nikoga ko više priča o parama od umjetnika. To je zato što ih nemaju i zato što su opterećeni time. Tih godina sam ja tom mojom odlukom uspio da sebi obezbijedim apsolutnu slobodu i nezavisnost od svega što se dešavalo u mojoj profesiji. Nikola Kojo i ja smo uspjeli da napravimo jednu predstavu, u vrijeme kada su glumci zarađivali neke bijedne plate od 15 - 20 maraka, od koje smo on i ja samo od jednog izvođenja zarađivali od 500 do 1.000 maraka. Samo zato što smo je radili sami", kazao je.
