Slijepi mladić Mustafa Mehić: Pobijedio sam invaliditet, za mene više nema prepreke
Nijedan fakultet nije lagan, kaže nam na početku svoje životne priče Mehić, prisjećajući se svojih početaka u Sarajevu.
"Nije bilo lagano steći diplomu na Pravnom fakultetu u Sarajevu, ali sam iznimno sretan i ponosan. Pogotovo u mom slučaju, s govornim programom, uzimajući u obzir činjenicu da sam slijep. Dugo sam živio u sarajevskom naselju Nedžarići, svaki dan išao do fakulteta, sve mi je u startu bilo teže nego ostalima, ali to je normalno s obzirom na moj invaliditet. No, mislim da sam pokazao i pokazujem konstantno da, iako jeste bilo teže, nije nemoguće", poručuje Mehić.
Bilo je perioda, kaže nam, u kojima mu je bilo teško učiti, ali nikad nije pomišljao na to da odustane od svog cilja.
"Sada sve mogu raditi bez problema, jer sam navikao da učim i sve sam mogao uraditi, ali možda malo drugačije u odnosu na druge osobe. Nekad mi je bilo teže učiti nego drugima, ali to bi bilo tako i bez invaliditeta", govori Mehić.
Do svoje 16. godine Mustafa je bio slabovidan, da bi se kasnije, jedno jutro probudio potpuno slijep. Gubitak vida mu, kaže nam, nije predstavljao samo gubitak volje za daljnjim školovanjem, već i volje za životom. Ipak, insistiranje, ljubav i podrška porodice rezultirali su nastavkom školovanja.
Sada ima samo jedan cilj, a to je da se odmori od svega i posveti porodici i prijateljima.
"Sad mi je u cilju prvo da se odmorim, barem mjesec-dva, bez obaveza. Vidjet ću šta dalje, imam u planu da napišem knjigu o sebi, da opišem kroz šta sam sve prošao. Nemam nekih specijalnih želja. Zadovoljan sam i neka sve ide svojim tokom", priznaje Mehić.
Njegov san je da u budućnosti radi u pravnoj službi nakon što završi pripravnički ispit.
"Volio bih da se bavim Međunarodnim pravom, to mi je zanimljivo. Ne bježim ni od drugih pravnih grana. Mislim da sam izabrao najbolju nauku na svijetu. Veliku su mi podršku davali, od Tomislava Cvitanušića, do Senada Pećanina koji mi je najbolji prijatelj, Anese Agović... U Sarajevu sam najsretniji, tu su moji prijatelji", iskren je Mehić.
Prisjeća se trenutka kada se kao jedina slijepa osoba pojavio na Pravnom fakultetu.
"Nisam nikog poznavao, to nije start od nule, nego ispod toga. Naravno da mi je dalo vjetar u leđa kada sam diplomirao, jer sam svima, pa i sebi, pokazao da nije nemoguće. Nema toga što sada ne bih mogao uraditi i veoma se dobro osjećam zbog toga. Sada slobodno mogu reći da sam pobijedio invaliditet i da mi je to postalo potpuno nevažno. Ne obraćam više pažnju na to, kao ni moji prijatelji, jer sam sretan i ponosan na sebe zbog svega što sam postigao", kazao je Mehić.
