Prva kaže da je Safikada živjela u Banjoj Luci za vrijem osmanske vladavine i da je bila zaljubljena u vezirskog vojnika, te da je zbog nesrećne ljubavi odlučila da sebi oduzme život. Roditelji su joj bili imućni i ugledni, te su joj branili da se viđa sa običnim vojnikom, a ona nije htjela da nastavi život bez voljenog.
Druga pak interpretacija je vezana za priču o tome da je Safikada živjela u 19. vijeku te da je bila zaljubljena u austrougarskog vojnika.
Ovaj vojnik je jednoga dana otišao u boj iz kojeg se nije vratio, a Safikada ga je čekala danima. Kada je čula da je njen ljubavnik poginuo u boju, stala je pred top na kuli tvrđave Kastel.
Ova verzija legende ima više pristalica te je i na tabli iznad Safikadinog groba zapisano da se radi o tom periodu.
Safikadin spomenik još uvijek stoji preko puta Kastela. Tu zaljubljeni parovi na Valentinovo pale svijeće u znak vječne ljubavi, a oni koji su sami odu da plamenom svijeće prizovu neku buduću ljubav.
Safikadin grob je na inicijativu Zavoda za zaštitu spomenika i prirode Banja Luke restauriran 1987. godine. Na zidovima neugledne limarske radnje u Ulici patrijarha Makarija Sokolovića stoji pločica s natpisom: "Ovaj spomenik kulture je pod zaštitom države".
Pri rekonstrukciji Safikadinog groba 1987. godine, utvrđeno je da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen-groba, postoji ljudski kostur položen u smjeru zapad-istok. Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj 16. vijeka.
Ipak, ove godine je znatno manje zapaljenih svijeća nego što je to bilo ranije. Nekada se za Valentinovo donosilo i cvijeće na ovo mjesto, što sada nije bio slučaj.