Kako je Juraj Neidhardt 1953. godine zamišljao izgled Sarajeva u budućnosti
U Sarajevo se preselio 1939. godine i ovom gradu je poklonio svu svoju kreativnu energiju: osmislio je izgled Filozofskog fakulteta, Instituta za hemiju i fiziku, Parlamenta BiH, stambenih zgrada u Alipašinoj ulici, urbanistički plan za naselje Marijin-Dvor i još mnogo toga.
Časopis Mozaik se trudio upoznati čitatelje sa vezom umjetnosti i prostornog uređenja u Jugoslaviji. Neidhardt je u prvom broju nacrtao kako vidi Sarajevo u budućnosti, a njegov originalni tekst je u online formatu prenio Yugopapir.
"Pokraj pozorišta i bivšeg jevrejskog hrama ostao je slobodan veliki prostor sa vanrednim pogledom na Trebević. Nizom prostora u vidu skverova svjesno se stvaraju u gradskom organizmu meandrirani trgovi između, nažalost, pregusto izgrađenih masa austrijskog doba. U čaršiji mislimo uklanjanjem groznih kućerina uz Staru pravoslavnu crkvu dobiti prvotnu povezanost padine sa dolinom i ponovo je izgraditi na principu prava na vidik", napisao je Neidhardt.
Iako je tekst star 68 godina, možemo vidjeti da su arhitekti i tada isticali problem preguste gradnje, a ovo je itekako zastupljeno u današnjim vremenima. Ono što se naročito ističe u Neidhardtovom planiranju jeste način spajanja tradicionalnog sa modernim.
"Morića han može se adaptirati u turistički hotel, Gazi Husrevbegov bezistan, onaj dio uz hotel Evropu, u pivnicu ili vinski podrum, gdje bi ispod svodova Bezistana građanin Sarajeva i turista našao potreban hlad, a gornji dio u robnu kuću sa boksovima za tekstil u smislu starih bezistana. Brusa bezistan bi se pretvorio u izložbeni prostor za skulpturu, muzej Narodnooslobodilačke borbe ili gipsoteku, Kuršumlija medresa dade se lako adaptirati u Gazi Husrevbegovu biblioteku ili tome slično. Kazandžiluk i Halači sa dairom ostali bi u svojoj prvobitnoj historijskoj namjeni, za kazandžije, jorgandžije, papučare, nanuldžije itd. Mislimo tu i na Begovu džamiju, Čekrčinu i Baščaršijsku, na Sahat-kulu... svemu tome treba dati društveno-politički značaj", naveo je on.
Dakle, njegova namjera nije bila rušiti "izvorno" Sarajevo već ga nadograditi kako bi ujedinio tradiciju i "nove" tokove života. Kulturni razvoj grada mu je bio najpreći te je zamišljao da će na padini iznad Stare pravoslavne crkve biti "naselje kulturnih radnika sa ateljeima, nad kojim bi dominirao društveni dom".
Prepoznao je potencijal u dolini Bendbaše te napisao da bi se akumulacijom vode i stvaranjem jezera moglo napraviti kupalište te dio Miljacke učiniti plovnim za čamce. Nažalost, to se nikada nije ostvarilo, a stanje u kojem se danas nalazi rijeka je gore nego 1953. godine. Hrpe smeća i ostale vrste zagađenja je uništavaju, a odavno već niko ni ne pomišlja da pliva u njoj.
U tekstu je spomenuo i Titovu ulicu te naveo da korzo treba prebaciti što više u park i ukloniti zgradu bivše Direkcije šuma kako bi se stvorila zelena površina. Naslutio je izgradnju trgovačke kuće u kojoj su se mogle kupiti sve vrste artikala. Naravno, govorimo o robnoj kući "Sarajki", otvorenoj 1975. godine, a koju je projektovao Vladimir Zarahović.
Pobrojao je nedostatke Titove ulice, a najveći je taj što nema manifestacionog prostora tj. trga sa stalnom govornicom i naglasio potrebu za paravanima:
"Postavom građevnih paravana na Titovoj ulici, stvaranjem manjeg trga ispred redakcije 'Oslobođenja' te većeg trga na području današnjeg kina, dobili bi meaindrirane prostore, koji se povezuju sa parkovnim prostorima i koje bi trebalo u detalju dopuniti spomenicima, fontanama i sl., da se dobije skladna cjelina."
Juraj Neidhardt je preminuo 1979. godine i sahranjen je u Sarajevu, gradu u kojem je u potpunosti ispunio svoj potencijal. Ovom mjestu pogotovo sada nedostaju stručnjaci poput njega, koji su dovoljno obrazovani i upućeni u svoju profesiju. Prostorno planiranje je bitno za sve stanovnike, a lošom gradnjom ne samo da se uništava izgled Sarajeva već i njegov duh.
