Kako je odgovor Engleske na Eiffelov toranj na kraju postao stadion Wembley?
Prije nego što je na Wembleyu izgrađen nogometni stadion, jedan željeznički magnat iz viktorijanskog doba imao je ambiciozne planove, i to da močvarno predgrađe pretvori u londonski odgovor na Eiffelov toranj.
Plan Edwarda Watkina bio je jednostavan - želio je izgraditi najvišu građevinu na svijetu. Ovog člana britanskog parlamenta i željezničkog magnata inspirirao je 300 metara visok Eiffelov toranj, koji je otvoren 1889. godine pored obala Sene.
On je želio da i London dobije jedan takav toranj, samo još viši i svi su se složili s tim.
"Kao i ostali moćni ljudi iz viktorijanskog doba, želio je ostaviti nešto iza sebe, a to je trebao biti upravo taj toranj", smatra Jason Sayer iz Londonske škole arhitekture.
Eiffelov toranj bio je najviša građevina na svijetu 1889. godine kada je gradnja završena. Isprva ismijavan kao čudovište koje narušava profinjenu arhitekturu grada, ubrzo je postao globalna turistička atrakcija i nakon svega sedam mjeseci postojanja isplatio cjelokupne troškove izgradnje koji su iznosili tadašnjih 260.000 funti.
Edward Watkin gledao je na ovo kao na izazov koji je moguće dostići i prestići, s tom razlikom što je kao idealnu lokaciju za protivnički toranj, umjesto središnjeg Londona, vidio močvarne terene u predgrađu. Za tu namjenu kupio je više od 100 hektara zemljišta u području Wembleya, u namjeri da tu izgradi cijelo novo naselje koje bi sa središnjim Londonom bilo povezano podzemnom željeznicom, čiji je bio upravitelj još od 1872. godine.
Planirani toranj trebao je biti svjetionik nove stambene zone okružene zelenilom, samo 12 minuta vožnje vozom od Baker Streeta.
Također, naselje je zamišljeno i da se u njega smjesti sirotinja koja je preplavila ulice Londona, a park bi sa svojim tornjem svakako privukao i one, željne bijega iz grada, da krenu u tom smjeru.
"Britanci su u to vrijeme prštali od ponosa i Watkin je nastojao nekim simbolom predstaviti dostignuća čitavog naroda. Vjerovatno je htio napraviti i nešto za opće dobro, iako je vrlo upitno koliko jedan toranj može poslužiti u te svrhe, ali to je prvenstveno bilo stvar ega", kaže Sayer.
Park, u kojem se nalazilo jezero za vožnju čamcima, vodopad i brojna sportska igrališta, otvoren je u maju 1894. godine i u samo nekoliko mjeseci privukao je blizu 100.000 turista. Onima koji su se u to vrijeme ležerno šetali zelenim vrtovima ovog kompleksa, idilu je jedino kvarilo lupanje čekića i zveckanje metala kako su se radovi na Edwardovom tornju zahuktavali.
Ali radovi nisu tekli po planu.
Na konkursu za arhitektonsko rješenje tornja, među 67 pristiglih radova, pobijedio je projekt londonskih arhitekata Stewarta, McLarena i Dunna te odnio novčanu nagradu od tadašnjih 500 gvineja.
Poznato je i to da je Edward prije raspisivanja konkursa stupio u kontakt sa samim Gustaveom Eiffelom, ponudivši mu ovaj posao, ali je Francuz to pristojno odbio uz napomenu da se "boji kako bi njegovi sunarodnjaci, koji ga smatraju patriotom, gledali na to da je jednom Englezu pomogao izgraditi veći toranj nego što ga ima Francuska."
Za utjehu Watkinu, pobjednički projekt jako je podsjećao na Eiffelov toranj, iako je kao materijal bio predviđen čelik umjesto željeza. Ono što je važnije trebao je biti 350 metara visok, čime bi za čitavih 50 metara nadmašio parisku građevinu.
U okviru tornja bio je planiran hotel s 90 soba, restoran, kazalište, trgovine, turske saune, kao i meteorološka stanica i opservatorij na njenom vrhu. Lokalitet za gradnju nije bio dobar izbor iz barem dva razloga. Prvi je taj što je podloga močvarna i blatna te je sklona spuštanju terena. Drugi je razlog što je predaleko od grada. Ipak, prva faza radova koja je uključivala izgradnju četiri divovske "noge" na koje je bila postavljena platforma na visini od 47 metara, završena je ubrzo nakon otvaranja samog parka. Ubrzo je entuzijazam pao i gradnja je prekinuta.
"Wembley se nije mogao mjeriti s lokacijom na kojoj je izgrađen Eiffelov toranj", smatra Christopher Costelloe, direktor Viktorijanskog kluba. "Ljudi bi otišli tamo i shvatili da se nema što vidjeti, pogotovo ne panorama Londona. Da je toranj izgrađen, recimo u Hyde Parku, to bi bio zagarantiran uspjeh", dodaje Costelloe.
Edwardova nadanja, da bi i djelomično izgrađen toranj mogao doživjeti Eiffelov uspjeh, ubrzo su potonula. Zanimanje je javnosti opalo, broj se posjetitelja smanjivao, a projekt je upao i u financijske probleme te je prikupljeno svega 27.000 funti od nužnih 220.000. Čak ni obilna finansijska podrška od 100.000 funti koju je Edward osobno donirao nije pomogla i radovi su obustavljeni 1894. godine.
U nastojanjima da se lokalitet oživi, dvije godine nakon, ugrađena su dizala,kako bi se posjetitelji lakše penjali na platformu, ali je u prvih šest mjeseci svega 18.500 ljudi to i učinilo. Toranj koji je trebao ponijeti ime kraljice Viktorije umjesto toga posprdno je nazvan "Užas za dioničare", "Londonski batrljak" ili "Watkinova ludorija".
Watkin, koji je već imao jedan projekt osuđen na propast, kopanje tunela kroz La Manche tijekom 1880-ih, umro je 1901. godine. U godinama koje su uslijedile, toranj je prvo zatvoren za posjetitelje, a zatim i srušen 1906. godine, navodi BBC.
Ako je sam toranj bio promašaj, Watkinova vizija Wembleya svakako nije. Park i sadržaji u njemu, nastavili su privlačiti posjetitelje i postali mjesto velikih okupljanja.
Wembley će nadaleko postati poznat tek nakon izgradnje veličanstvenoga nogometnog stadiona, s tornjevima blizancima kao pročeljem, 1923. godine. Kasnije, 2002. godine taj je stadion srušen kako bi ustupio mjesto novom i modernijem nogometnom kompleksu.
Radnici koji su tada rušili stari Wembley naišli su na betonske temelje posljednjih ostataka onoga što je bio londonski odgovor na Eiffelov toranj.
