Konja za konzula i car koji je usmrtio sina: Devet monarha koji su izgubili razum

Henrik VI., kralj Engleske (1421. – 1471.)

Postao je engleski kralj prije svog prvog rođendana, a opjevao ga je čak i Shakespeare u istoimenoj dramskoj trilogiji. Posljednjih desetljeća života, mentalno zdravlje mu je znatno oslabilo. Za to je vrijeme Engleska gubila rat s Francuskom, nakon čega je uslijedio i krvavi građanski Rat dvije ruže, u kojemu je i svrgnut.

Nikada nije bio snažan vladar. Bolovao je od šizofrenije i doživio je živčani slom 1453. Kao posljedica, godinu dana nije bio u stanju govoriti. Kasnije je zapao u letargiju. Pogubljen je 1471. godine u jeku građanskog rata.

Ivana I. Kastiljska (1479. – 1555.)

Bila je kći španskog kralja Ferdinanda i kraljice Izabele. Iako je bila tek četvrta u redu za prijestolje, niz smrti u porodici omogućio je da postane nasljednica. Njen muž Filip Lijepi, nadvojvoda od Austrije i vojvoda od Burgundije, držao ju je u zatočeništvu s namjerom da se domogne španskog prijestolja.

Nakon smrti njenog muža i oca, naslijedila je prijestolje, ali ju je kasnije i sin Karlo V. prisilio na zarobljeništvo, stvorivši za nju svijet izoliran od stvarnosti. Bila je proglašena mentalno nesposobnom. Grupa pobunjenika oslobodila je Ivanu I. 1520., s namjerom da je postave na prijestolje, ali je ona odbila izdati svog sina pa su je vratili u zarobljeništvo.

Ivan Grozni (1533. – 1584.)

Bio je prvi ruski car. Uveo je niz reformi i obračunao se s boljarima, višim slojem feudalne aristokracije. Koristio se sadističkim metodama i mučenjem kako bi sebi podredio svoje protivnike. Ipak, ono zbog čega će zauvijek ostati zapamćen jest ubistvo vlastitog sina kojega je probio kopljem u naletu bijesa.

Rudolf II. (1552. – 1612.)

Smatra se jednim od najekscentričnijih evropskih vladara iz doba renesanse. Bio je izdašan pokrovitelj umjetnosti i znanosti. Držao je razne životinje na svom dvoru u Pragu, uključujući lavove, tigrove, orangutana i živi primjerak ptice dodo. Imao je životopisnu kolekciju rijetkih predmeta.

Cijelog se života borio s naletima ushićenja i melankolije. Događalo mu se da se povuče u svoje odaje i sedmicama ne izlazi. Iako je bio veliki pobornik različitih naučnih disciplina, bio je lakovjeran, odlikujući se sposobnošću da povjeruje u bilo što. Pored toga što je cijenio astrologe i alhemičare, cijenio je i svakojake mistike, piše History.

George III. (1738. – 1820.)

Poznati engleski pjesnik Percy Shelley opisuje ga kao "poludjelog" i "prezrenog" kralja Velike Britanije i Irske. Prve znakove mentalnog oboljenja pokazao je 1765., na samom početku svoje vladavine, ali je tek 1810. postao u potpunosti neuračunljiv. Vrijeme njegove vladavine bilo je burno i poklapa se s događajima koji su odredili rađanje novog doba, kao što su Američki rat za neovisnost, Francuska revolucija i Napoleonovi pohodi.

Pojedini historičari medicine smatraju da je jedan oblik poremećaja po imenu porfirija krivac za njegove psihičke probleme, koji, između ostalog, podrazumijevaju halucinacije, paranoju i živčane slomove.

Carica Carlota od Meksika (1840. – 1927.)

Bila je kći belgijskog kralja Leopolda I. Udana je za meksičkog cara Maksimilijana, pripadnika dinastije Habsburgovaca. Na vlast ih je dovela grupa konzervativnih monarhista, koji su maknuli meksičkog predsjednika i pomogli proglašenje carevine. Trudila se svidjeti meksičkom narodu, naučivši čak i španjolski.

U nadi da zadobiju podršku naroda, ona i njen suprug uveli su niz liberalnih reformi, koje su ih, zauzvrat, otuđile od konzervativaca koji su ih prvobitno doveli na vlast. Nakon što je car izgubio podršku francuske vojske, poslao je Carlote u Evropu da pregovara s francuskim carem Napoleonom III. i papom u Rimu. Nije uspjela zadobiti ičiju pažnju pa je doživjela živčani slom. Potom je odvedena na psihijatrijsko liječenje. Nakon ponovnog uspostavljanja republike, meksički predsjednik Benito Juarez naredio je da se car Maksimilijan pogubi. Carlote se spasila iste sudbine. Oporavila se i provela ostatak života u porodičnom dvorcu u Belgiji.

Ludvig II Bavarski (1845. -1886.)

Bavarski kralj Ludvig II bio je ljubitelj opere i graditelj bajkovitog dvorca Neuschwansteina, koji i danas oduzima dah, ali je završio neslavno. Svrgnut je s prijestolja i ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima. Iako nije bio dokazano neuračunljiv, suvremenici su ga smatrali takvim. Na prijestolje bavarske kraljevine stupio je kao 18-godišnji mladić. Bio je jedan od glavnih pokrovitelja skladatelja Richarda Wagnera.

Zbog prekrasnih palača koje je podizao, zapao je u dugove. Grupa je urotnika 1886. krivotvorila liječničku potvrdu da je njihov kralj mentalno onesposobljen, iako ga potpisani liječnici nikada nisu ni pregledali. Namjera je bila da se Ludvig II makne s prijestolja. Sljedećeg jutra, pronađen je sa svojim ličnim liječnikom mrtav u jezeru Starnberg. Nikada nije rasvijetljeno što se zapravo dogodilo. Zanimljivo je da je i sam Ludvig jednom prilikom izjavio da želi ostati vječna enigma svima, pa i sebi.