Čestitke, poklon paketi i pisma kojih je zbog suvremenog sustava komuniciranja sve manje, dočekuju se s velikom radošću, kazao je za Anadoliju, mostarski poštar Diko Rajič, svojim sugrađanima poznatiji kao Guja.
Već 13 godina on raznosi pisma širom grada na Neretvi i teško je naći vrata na koja on nije poštarski "dva puta" pozvonio. Na aveniji koja je njegov rejon već duže vremena, kroz svoj rad se upoznao s raznim sudbinama ljudi.
Svoj posao jako voli i, kako kaže, život poštara je na neki način misionarski, jer pri isporuci pošiljaka doživljava razne situacije u kojima se treba znati postaviti prema onome kome pošiljku isporučuje.
"Sad je puno manje pisama i čestitki nego što je bilo dok nije zaživjela elektronska pošta, ali to ne znači da je poštaru posao lakši, naprotiv", kaže Rajič.
Svakodnevno se susreće s problemima svojih sugrađana i, otvarajući vrata brojnih domova, vidi svega i svašta. Htio ili ne, nakon 13 godina rada i sam je postao dio života brojnim sugrađanima. Neke razveseli svojim dolaskom, a neke razljuti, ali sve je to, kaže on, dio poštarskog života.
Prisjetio se raznih dogodovština iz svoga rada. Posebno mu je bilo drago donositi pisma rukom pisana jednoj starici kojoj ih je, na njezinu zamolbu, i čitao.
"Imam nekoliko starijih osoba koje redovito zatraže da im pročitam pismo, jer nisu u mogućnosti same, ali i da im pomognem odgovoriti na isto, pa svoje emocije prenesu i na mene. Stare osobe koje nemaju s kim razgovarati čekaju moj dolazak da razmijenimo koju riječ, a nerijetko zovu i na kafu. No, znalo se događati i da me penzionere na ulici zaustavljaju i pitaju za penzije koje im kasne, ali i da oni kojima donosim krivične prijave reagiraju kao da sam ih ja napisao", priznao je Rajič.
Kako bi što više pošiljki razdijelio u jednom danu, svako jutro prije polaska iz pošte Rajič kao i svaki poštar razvrsta pisma po adresama. No, prilikom slaganja pošte, obzirom da je po struci grafički tehničar, on je s posebnim zanimanjem pratio svaku markicu, i u jednom trenutku poželio kreirati i svoju vlastitu.
Ideju je podijelio sa suprugom Mirnom i kćerkom Martinom koje su ga još dodatno motivirale u tom naumu, jer je još od djetinjstva uvijek nešto crtao.
Čak kao mladić, kako nam je ispričao, svoje je slike prodavao po niskim cijenama, a potom se bavio i ukrašavanjem sakralnih objekata, te se može pohvaliti oslikavanjem oltara u katoličkim crkvama mostarskih naselja Cim, Ilići i Raška Gora.
Slikarski talenat želio je utkati i u poštarski rad, oslikavanjem markica, u čemu je i uspio, čime se ponosi ne smo on, nego i čitava njegova porodica.
"Prvi put sam na konkursu za najljepšu markicu prošao 2004. godine s radom ptica iz Hutovog blata, a potom sam radio cijelu seriju ptica", s ponosom je rekao Rajič, koji je ekipi Anadolije, sa zadovoljstvom pokazao i svoj mali kućni atelje. U ugodnom razgovoru prisjetio se prvog kontakta sa pismom na kojem je bila njegova markica.
"Bio sam ponosan kad je moja markica prošla na konkursu, ali kad sam prvi put uzeo pismo na kojem je bila moja markica to je bio neopisiv osjećaj. Najradije bih svima u gradu pokazivao pismo i markicu, koju baš ja dostavljam", sa smiješkom se prisjetio Rajič.
Do sada je uradio oko 30 markica koje su objavljene. Pored ptica iz Hutovog blata, oslikao je povodom Dana planete zemlje Vjetrenicu-pećinu u Popovom polju, 100 godina pruge Mostar-Metković sa starim ćirom te povodom Dana močvara Hutovo blato, a 2013 godine osvojio je treću nagradu za najljepšu markicu na temu "košćela".
Sad mu je, kako naglašava, cilj popularizirati pisanje pisama, kojih je zbog elektronske pošte sve manje, iako njihova važnost katkad ima veliki značaj.
"Današnje generacije toliko rijetko pišu pisma da ih ne znaju niti adresirati. Jedna je mlada djevojka, šaljući pismo na konkurs za posao, pobrkala pošiljatelja i primatelja, pa bila u čudu kad je to pismo došlo na njezinu kućnu adresu", ustvrdio je Rajič.
Takvi slučajevi su, kaže on, između ostalih motivirali Pošte Mostar da, u suradnji sa školama, organiziraju pisanje najljepšeg pisma, te se svake godine najljepše pismo nagrađuje.