Nastala iz šale: Mikronacija između Francuske i Švicarske za koju malo ljudi zna
U istočnoj Francuskoj, u regiji Haut-Doubs, u šumovitom pojasu duž granice sa Švicarskom, nalazi se Republika Le Saugeais.
Njena predsjednica je osamdesetpetogodišnja Geogette Bertin-Pourchet, čija vlast se prostire na teritoriju od 128 kvadratnih kilometara.
Iako ga francuski dužnosnici uglavnom ignorišu ovaj teritorij se naziva republikom još od 1947. godine, i to zahvaljujući jednoj šali.
"Moj otac Georges imao je restoran u blizini opatije, u selu Montbenoit. Jednog dana, na ručak u restoran došla je delegacija iz regije Doubs, a moj otac je upravnika regije u šali pitao ima li dozvolu za ulazak na teritorij Le Saugeais. Louis Ottaviani, čelnik regije Doubs, koji je također volio šalu, nakon što je od mog oca saslušao priču o historiji Le Saugeaisa, odgovorio je: 'Ovo zaista djeluje kao republika, a s obzirom da republici treba predsjednik, proglašavam te predsjednikom Republike Le Saugeais'", prisjeća se Bertin-Pourchet.
Tako je nastala dinastija Pourchet, a njen utemeljitelj Georges, kao prvi predsjednik, upravljao je teritorijem koji je uključivao 11 sela i nekoliko hiljada stanovnika, sve do svoje smrti 1968. godine. Moguće da bi šala tada pala u zaborav da odlučnošću svećenika iz opatije Montbenoit i predsjednika seoske općine nije spašena tako što su oni 1972. godine saopćili Georgetteinoj majci Gabrielle da su je građani republike izabrali za predsjednicu, mjerenjem jačine njihovih aplauza.
Iako se porijeklo republike temelji na pošalici, historija ovog izoliranog kutka Francuske seže 1000 godina unazad, kada je dolina, koja leži na nadmorskoj visini od gotovo 1000 metara bila veoma nepristupačno područje obraslo šumom i neprohodno, zahvaljujući velikim nanosima snijega. Jedini stanovnici, koji su u to vrijeme naseljavali ovo područje, bili su srednjovjekovni pustinjaci koji su tragali za osamom. Jedan od njih, po imenu Benoit, osnovao je samostan koji je potom postao opatija Montbenoit.
Tokom 1150. godine, područje je lokalni plemić Sire of Joux dodijelio biskupu iz obližnjeg grada Basancona. Pustinjaci iz švicarske regije Valais udruženi s radnicima iz obližnjeg francuskog područja Savoie započeli su krčenje neprohodnih šuma bora i smreke.
"Oni su otvorili put za naseljavanje ovog područja, sagradili su opatiju, a 11 sela je niklo u njenom okruženju", kaže Bertin-Pourchet.
Zahvaljujući svom položaju na granici i prirodnim geografskim ograničenjima, rijekom Doubs i visokim brdima koja ga odvajaju od Švicarske, područje je razvilo vlastitu prepoznatljivost. Okrutni vremenski uvjeti učinili su stanovništvo izdržljivim, među kojima su mnogi od njih potomci prvih savojskih naseljenika, s istim prezimenima koja traju generacijama.
"Volim naglasiti ljudima odavde da je Republika Le Saugeais smještena između francuskih gradova Portalieur i Morteau, Švicarske i Francuske", kaže Bertin-Pourchet.
Masakr koji su 1637. godine izvršili švedski osvajači dodatno je utemeljio čvrstoću lokalne zajednice, a opatija se od tog čina nikad u potpunosti nije oporavila, s obzirom da su neke od najvrjednijih rezbarija pokradene tokom napada.
Područje ima svoj dijalekt, koji predstavlja verziju francuskog, švicarskog i arpitan dijalekta rasprostranjenog u italijanskim Alpama, a kojeg je, nakon što je izumro, ponovo oživio 1910. godine lokalni kanonik Joseph Bobilliera, rođen u Montbenoitu, koji je na dijalektu napisao crkvenu pjesmu, koja je potom pretvorena u nacionalnu himnu republike, za koju je muziku pisao Theodore Botrel. Prva kitica ove himne završava stihom: "Biti Saugeais znači vjerovati da si malo više od običnog Francuza", a daljnji tekst himne otkriva i poruku Šveđanima, "da će ih zadesiti zlo ako se usude vratiti, tako što će biti ispečeni".
Majka sadašnje predsjednice, Gabrielle, bez sumnje je naslijedila odlučan duh njenih predaka. Posvetila je 33 godine života kako bi promovirala Le Saugeais i spasila opatiju od propadanja nastojeći privući lokalno stanovništvo i turiste na sajmove, na kojima su prikupljali sredstva za obnovu zdanja. Za svoju majku, koja je umrla u 99. godini, Bertin-Pourchet kaže da je odgovorna za većinu velikih projekata.
Jedan od njih je i projekt izrade grba, koji je dizajniran 1973. godine tako da oslikava opatiju, oklop Sire of Joux, drvo smreke pod snijegom i meandre rijeke koja predstavlja Doubs koji krivuda kroz dolinu. Zastava, temeljena na starim obilježjima regije Franche-Comte, dizajnirana je 1981. godine, a pratila ju je i izrada poštanske marke iz 1987. godine, dok su posjetitelji u to vrijeme počeli dobivati pisanu predsjedničku dozvolu da posjete područje, navodi BBC.
Nakon smrti Gabrielle tokom 2005. godine, njena kćerka nije bila voljna prihvatiti se predsjedničke pozicije.
"Zaklela sam se da nikad to neću raditi. Trebala sam to prekinuti nakon majčine smrti. Mi nikad nismo stizali zajedno ručati ili večerati, jer su roditelji neprestano bili nečim zauzeti", kaže Bertin-Pourchet. Ipak, vlada Saugeais, sastavljena od premijera, glavnog sekretara, dva carinika i ambasadora, imala je druge planove.
"Nakon što je moja majka umrla, pitali su me da preuzmem funkciju, a ja sam se šest mjeseci tome opirala. Potom su mi rekli da sam anonimno izabrana, iako nisam vidjela nikakve rezultate izbora, a oni su me nastavili uvjeravati da pristanem", nastavlja ona.
Nakon šest mjeseci je konačno pristala preuzeti funkciju.
"Ostala sam sama. Da je moj suprug Leon bio živ, on nikad ne bi želio da ja preuzmem tu funkciju, s obzirom da je bio vojno lice, te se nikad ne bi mogao nositi s tim što sam ja predsjednica. Isto bi bilo i da imam djece. Iako to ne bih nazvala sudbinom, ipak je presudilo to što sam ostala sama", kaže Bertin-Pourchet.
Danas, uprkos njenim poodmaklim godinama, Bertin-Pourchet je aktivnija nego ikad. Police u njenom uredu prepune su dosjea "zaslužnih građana" čiji se izbor vrši svake godine, u prvoj sedmici oktobra, kada republika obilježava svoj dan i slavi one koji joj pružaju podršku. Brojni fascikli u njenom stolu čuvaju uspomene na susrete s raznim visokim dužnosnicima.
Iako Francuska ni druge države nisu priznale ovu državu, bivši predsjednik Nicolas Sarkozy, poštovao je njenu ulogu i imao je običaj pozivati je u Elizejsku palaču na službene ceremonije.
Kutija puna pošte na koju treba odgovoriti dokazuje da je ovo posao koji zahtijeva više od uobičajenog radnog vremena, te nije neobično što predsjednica i članovi vlade obavljaju ove dužnosti i dok su u penziji.
Ipak, nakon 73 godine postojanja, republika se suočava s potencijalnom krizom. Tokom posljednjih nekoliko godina, Bertin-Pourchet sve glasnije izražava namjeru povući se s funkcije.
"Umorila sam se. Željela bih pronaći nasljednika, a niko se neće prihvatiti ove funkcije. To je sramota", kaže ona.
S obzirom da Georgette nema potomstva, funkcija predsjednika će prvi put biti dodijeljena nekom izvan porodice Pourchet.
Iako je sve započelo kao šala, za Bertin-Pourchet i njene kolege republika je projekt koji obavljaju iz strasti, želeći sačuvati historiju i tradiciju stare i ponosne regije.
