Tekst iz 1935. godine: Nekada su se Sarajlije više spremale za put do Ilidže nego do drugog kontinenta

"Koliko grdnih razlika ima samo u jednom kratkom vremenskom periodu u načinu života, neka nam predoče samo ovi običaji koji se tiču načina ljetovanja u Sarajevu nekada i danas. Tu je možda svega pedesetak godina razmaka, a običaji su se izmijenili toliko kao izgled neba i zemlje. Prema svim običajima i načinu putovanja i iseljavanja preko ljeta u okolicu Sarajeva, možete se zaključiti da su se nekada Sarajlije više spremale za kratak put do nekog mjesta u okolici pa i do na Ilidžu, nego danas kad putuju do drugoga kontinenta, sa svim tehničkim i saobraćajnim blagodetima koje nam je donijelo novo vrijeme", navedeno je.

Zatim je spomenuto da je svaki sarajevski aga imao u okolici svoj čifluk. To su imanja na kojima je, pored čardaka ili kule, bilo šume, njiva, voćnjak i bostan. Naveden je i zanimljiv da su nekada davno u sarajevskom polju i okolici rasle dobre dinje i lubenice.

"Sve Sarajlije, osim fukare, jer je naravno uvijek bilo sirotinje, imale su ljetna izletišta u sarajevskom polju, kraj rijeka i izvora. Bilo ih je i s krajeva, ali nikada ovamo prema brdu, prema Trebeviću, Romaniji i Palima, jer je to uvijek bio nesiguran teren, pogodan za hajdučiju i zločine...Seoba Sarajlija iz šehera na svoje čifluke obavljala se kad su ljetne vrućine dobro užegle. Obično je to bivalo na petnaestak dana ispred Aliđuna (Ilindana)... Sam odlazak imao je u sebi nečeg nomadskog i u isto vrijeme, nečeg što je ličilo na ceremonije i svečane ophodnje. Po dvadesetak kola moglo se sresti sarajevskim ulicama i sokacima, teških, teretnih seoskih kola upregnutih volovima...", između ostalog je napisano.

Na selu se provodilo pravo ljetovanje, u veselju, pjesmi i ašikovanjima. Sazovi i šarkije su jecali po šljivicima i baščama, jer su to bili jedini instrumenti.