Tolu su nacisti već jednom bili uhapsili dvije godine ranije, početkom 1942., kada su je pokupili sa varšavskih ulica i prisilili na rad u fabrici kod Kelna. Utjehu je pronašla u Loleku, mladom poljskom vojniku, također na prinudnom radu.
Ipak, Lolek nije bio čovjek koji se mogao lako predati i ubrzo se priključio pokretu otpora. Nacisti su ubrzo saznali za njegovu grupu i Lolek je uhapšen početkom 1944. godine. U pretresu njegove imovine, Gestapo je pronašao fotografiju lijepe mlade brinete, Tole.
Uhapšena je 5. maja 1944. te odvedena u posebnu Gestapovu ustanovu na periferiji Kelna. Mučena je i ispitivana o pokretu otpora, da bi na kraju bila prebačena u sjedište Gestapoa u Kelnu. Zatvorena je u ćeliju 4., na čijim je zidovima primjetila brojne grafite. Bile su to poruke ranijih zatvorenika.
Odlučila je učiniti isto. Urezala je svoje puno ime, Teofila Turska, bio je to dokaz koji bi, nakon njene smrti, svjedočio da je postojala. Ipak, željela je ostaviti još nešto osim imena. Željela je podijeliti i svoja osjećanja.
“Lolek, zbog tvoje ljubavi sada patim ovdje. Tola”, napisala je.
Danas, gotovo 70 godina kasnije, njene riječi se još uvijek mogu vidjeti u nekadašnjem štabu Gestapoa. Nalaze se među nekih 1.800 natpisa koji su preživjeli nacističku vladavinu. Zahvaljujući vrijednom radu Wernera Junga, direktora kelnskog Centra za nacističku dokumentaciju, sve ove poruke prikupljene su u knjigu “Zidovi koji govore”.
Poruke su napisane na ruskom, francuskom, njemačkom, poljskom i, povremeno, na engleskom jeziku. Postoji hiljade priča poput Toline, koje su se odigrale ne samo u ovim ćelijama, već širom Trećeg Reicha.
Kao jedan od najvećih štabova Gestapoa u Njemačkoj, zgrada u Appellhofplatzu, bila je svjedok hiljada ubistava. U periodu od 1943. do 1944., ubistva zatvorenika dešavala su se svakodnevno.
To se još više pojačalo u novembru 1944., kada je regionalnim štabovima Gestapoa dozvoljeno da ubijaju strance bez dozvole iz Berlina. U Kelnu su postavljena prijenosna vješala na kojima se istovremeno moglo objesiti sedam osoba. Nakon pogubljenja, tijela zatvorenika su bacana na lokalnu deponiju.
Kako je rat odmicao, ćelije, koje su pravljene za jednog do dva zatvorenika, počele su primate i više od 30 osoba. Dok su neki trpili strahovita mučenja, drugi zatvorenici ostavljani su u svojim ćelijama danima, pa i sedmicama, bez ikakvog ispitivanja. Čekanje je bio drugi oblik mučenja, koje je Gestapo često upražnjavao.
U martu 1945., Amerikanci su oslobodili Keln, a Gestapo je već ranije napustio i zgradu i grad. Jedan američki vojnik naišao je na poruke na zidovima, te dodao i svoju.
“Earl Huge. Cleveland, Ohio. Treća oklopna divizija”, napisao je u jednoj od posljednjih poruka spomenika svim onim koji su prkosili Gestapou.
U junu 1945. još je jedan zatvorenik posjetio svoju ćeliju i napisao kratko: “Preživio”.
I Tola se vratila. Nekim čudom je preživjela rat, a iz Kelna je poslana u koncentracione logore u Ravensbrücku i Mauthausenu, odakle je oslobođena u maju 1945. Vratila se u Poljsku, gdje se udala i godinama radila kao medicinska sestra.
Keln je, prvi put nakon rata, posjetila 1991., te je pronašla svoju poruku u ćeliji 4. Položila je cvijeće za sve one koji su stradali u ovim ćelijama.
Navijači iz Mostara uz Hrvatsku u Glasgowu, potvrdio je to transparent uz šahovnicu
