Evropljani su prije 8.000 godina preživljavali operacije koje su ostavljale rupe u lobanji

Nakon analize šupljina u 41 neolitskoj lobanji iz Francuske, autori nove studije bacili su novo svjetlo na prirodu ovog grubog postupka, otkrivajući koliko je zapravo bio invazivan i nesuptilan.

Čuvane u Musée de l'Homme u Parizu, lobanje koje su istraživači pregledali bile su stare između 8000 i 4000 godina i bile su među 159 u zbirci koje su pokazivale znakove trepanacije. Koristeći digitalnu čeljust, autori studije izmjerili su širinu ovih kirurških otvora, otkrivajući da je prosječna trepanacija bila između 2,95 i 5,43 centimetara široka.

Međutim, iako čak i donja granica ovog raspona može zvučati kao neprihvatljivo veliki ubod u nečiju kost, istraživači navode da su neke od rupa premašile širinu od 10 centimetara. Pa ipak, unatoč očitim nedostacima povezanim sa slomljenom lubanjom, većina drevnih trepanacija diljem svijeta pokazuje znakove zacjeljivanja, što sugerira da je većina pacijenata doista preživjela neko vrijeme nakon operacije.

"Visoka stopa preživljavanja, unatoč opasnosti od cerebralnog edema, infekcije, krvarenja i šoka, jasan je pokazatelj visoke razine vještine i iskustva ovih ranih hirurga koji su izveli trepanaciju", pišu autori studije.

Pretpostavlja se, na primjer, da su neolitski liječnici možda sterilizirali svoje kamene alate prije kopanja po lobanjama pacijenata, dok su se biljke s prirodnim svojstvima protiv bolova ili antibioticima možda koristile da pomognu operisanim da prebrode svoje iskušenje.

Tačno zašto je trepanacija bila tako popularna u prahistoriji nije jasno, iako neki naučnici vjeruju da se postupak možda izvodio za ublažavanje intrakranijalnog tlaka uzrokovanog ozljedom ili patologijom - kao što je i danas u rijetkim slučajevima. S druge strane, legendarni neurolog i antropolog iz 19. stoljeća Paul Broca spekulirao je da je ta praksa možda povezana s vjerovanjem da su napadaje uzrokovali demoni koje je trebalo osloboditi otvaranjem rupa u lubanji.