Herostrat: Čovjek koji je uništio svjetsko čudo i čije ime se pokušalo izbrisati iz historije

Ruski pjesnik Semyon Nadson možda je najbolje analizirao piromana, koji je nakon hapšenja tvrdio da je ovaj nezamislivi zločin počinio jer je tražio kleos: sramotu, ozloglašenost. Nadson pretpostavlja da je Herostrata vodila sumorna spoznaja da je samo "crv zgnječen sudbinom, usred bezbrojnih hordi", te da je uništenje Artemidina hrama bio jedini način da ostavi trag u historiji.

Vlasti Efesa nisu smatrale da smrtna kazna odgovara težini zločina. Kako bi se zločinac željni slave doista kaznio, odlučeno je da se, osim smrti, Herostrat osudi na damnatio memoriae, što znači da će od tada nadalje biti zabranjeno spominjati njegovo ime bilo u razgovoru bilo u pisanom obliku.

Damnatio memoriae bila je uobičajena praksa u klasičnoj antici, s rimskim piscem i gramatičarem Aulom Gelijem koji je objasnio da su se izrazi poput inlaudatus i inlaudabilis koristili za označavanje "onoga ko nije vrijedan ni spomena ni sjećanja i nikad se ne smije imenovati; kao što je, na primjer, u prošlim danima zajedničko vijeće Azije odredilo da niko nikada ne smije spominjati ime čovjeka koji je spalio Dijanin hram (rimsko ime za Artemis] u Efesu."

Utemeljitelj Rimskog Carstva, August, osudio je svog poraženog rivala Marka Antonija. Josif Staljin, iako nije iz antičkog svijeta, činio je isto svojim neprijateljima.

Ironično, damnatio memoriae često ima suprotan učinak, čuvajući nečije sjećanje umjesto da ga briše. Iako privremeno ignoriran, Anthony ostaje jednako poznata ličnost u svjetskoj historiji poput Augusta. Herostrat je, sa svoje strane, sada daleko poznatiji od talentiranih graditelja hrama.

Zanemarena od historičara iz njegova rodnog grada, njegova ostavština preživjela je zahvaljujući Teopompu, historičaru s otoka Chiosa koji nije potpadao pod jurisdikciju Efeza i koji je u svojoj potrazi za što tačnijim bilježenjem događaja spomenuo razarača hrama Artemide po imenu u svojoj biografiji kralja Filipa II.

Informacije koje je dao Teopomp kasnije su uključene u izvještaje grčkog geografa Strabona, kao iu izvještaje rimskih historičara Plutarha, Valerija Maksima i Gelija.

Herostratov sindrom

Uspomena na Herostrata nije sačuvana samo u historiji, već i u umjetnosti, književnosti i filozofiji. U svojoj knjizi Hydriotaphia iz 1658., engleski polihistor Thomas Browne primijetio je poetsku ironiju zločina i njegovog motiva, pišući:

"Ali nepravda zaborava slijepo rasipa njezin mak i bavi se sjećanjem ljudi bez obzira na zasluge za vječnost... Herostrat živi koji je spalio Dijanin hram, gotovo je izgubljen on koji ga je sagradio... Ko zna hoće li najbolji ljudi biti poznati, ili ne postoje li značajnije osobe zaboravljene od bilo koje koje se sjećaju u poznatom izvještaju o vremenu?", napisao je.

Istu su ironiju iskoristili pisac Don Quijotea Miguel de Cervantes, engleski pjesnik Geoffrey Chaucer, pa čak i ruski redatelj Andrej Tarkovski u svom filmu Stalker. Francuski egzistencijalist Jean-Paul Sartre izradio je posebno detaljan hommage Herostratu istoimenom kratkom pričom. Inspiriran antičkom tragedijom, Erostratus prati Parižanina Paula Hilberta koji, mučen niskim samopouzdanjem i nemoći, odlučuje zgrabiti pištolj i početi nasumično ubijati prolaznike.

Književni kritičari primjećuju da Sartreova priča, izvorno objavljena 1939. godine, užasno podsjeća na zločine serijskih ubica i vjerskih terorista koji su danas na naslovnicama. Kanalizirajući svoje unutarnje Hilbertove i Herostratove, ti se pojedinci , prema riječima Matthewa Frasera, autora knjige Monumental Fury: The History of Iconoclasm and the Future of Our Past, okreću nasilju kako bi "očajnički zahtijevali osobni identitet".

Povezujući spaljivanje Artemidinog hrama s talibanskim rušenjem prastare budističke arhitekture i artefakata u Afganistanu više od 2.000 godina kasnije, etnolog Pierre Centlivres napisao je da su oboje napadi "na pobožnost i ljepotu, vjerska uvreda i uvreda za spomenik umjetnosti. Drugim riječima, žrtva u svim njenim dvosmislenim značenjima."

Zapravo, sličnost između ovih savremenih kopija i Herostrata toliko je jaka da sociolozi i kriminalistički psiholozi sada govore o "Herostratovom sindromu". Definirani od naučnika Jean-Paula Azama i Maria Ferrera kao simptomi koji utječu na "ljude koji vrše odvratne napade radi sramote", simptomi, kako ih je naveo poljski psiholog Michael Myslobodsky u svojoj knjizi The Fallacy of Mother's Wisdom, uključuju:

"Znakovi dubokog poniženja zbog javnog otkrivanja (stvarnog ili izmišljenog) bilo ličnih nedostataka (pretpostavljenih ili stvarnih) ili onih koji se vjerovatno dijele putem članstva u grupama; Pripisivanje nesreće i ogorčenosti pojedincima koji pripadaju istaknutim frakcijama ili institucijama; Relativni prosperitet protivnika koji se smatra nepravednim; Osjećaj da ste zarobljeni u kaznenoj situaciji bez mogućnosti oporavka od trenutnog turobnog stanja osim ako neprijatelj ne pretrpi prepoznatljivu ozljedu ili bol; Kultura iskupljenja i oporavka kroz odmazdu; Neutaživa žudnja za priznanjem i besmrtnošću", napisao je Myslobodsky.

Na prvi pogled, čini se kao da se Herostrat posljednji nasmijao. Međutim, nije tako. Iako je dobio malo mjesto u historjskim knjigama, mi pamtimo ono što je učinio, a ne ko je bio. Iako je njegovo uništenje Artemidina hrama proučavano ad nauseam, još uvijek ne znamo gotovo ništa o njegovu životu prije te kobne noći. Kao takvi, čak i njegovi motivi ostaju proizvod nagađanja, piše Bigthink.com.